Izlazimo sad na trg Skala, gde je postavljena i skulptura Leonarda...

... iza koje se delimično vidi Gradska kuća, dok se taćno prekoputa ovog spomenika nalazi
Opera (Teatro alla Scala ili samo La Scala)Neoklasicizam, zgradica ništa posebno. Spolja gledano, nema nikakve naznake o njenoj važnosti svetskih razmera.
Možete posetiti Muzej opere, u kome su, uz prikaz istorijata, izloženi rekviziti i odeća najvećih zvezda koje su ovde nastupale, a takođe ćete imati priliku i da zavirite u salu. Ko zna, ako imate sreće, možda bude u toku i neka proba... Jedna je Skala.

Evo priče o njoj:
Ova zgrada opere završena je, nakon svega 2 godine izgradnje, 1778. godine, na mestu stare, propale, crkve Santa Maria della Scala.
Prethodna zgrada pozorišta im je stradala u požaru tokom karnevala, februara 1776, pa su patricijske porodice imale neizdrživu potrebu da sagrade novu. Carica Marija Terezija, koja je u tom periodu bila vladar ovog dela Italije, dodelila im je ovaj prostor, ostaci stare crkve su porušeni, a zgrada je dobila ime La Scala kako bi se sačuvalo sećanje na crkvu koja je tu bila.
46 plemićkih porodica je obezbedilo novac za hitnu izgradnju, tako da su, u stvari, oni bili vlasnici ove zgrade. Shodno tome, imali su svoje privatne lože. Koje su uređivali kako god su hteli... tako da je enterijer ove građevine u vreme njenog otvaranja izgledao kao najluđi pačvork boja, dezena, grbova i sl.
U to vreme, pozorište nije imalo stvarnu namenu koju ima danas. Naravno, u njemu su prikazivane pozorišne predstave, koncerti, opere. Ali zavese na tim ložama su tokom predstava uglavnom bile navučene, a prisutni su se iza njih bavili svojim poslom... Kojim poslom? Pa, neki su se bavili sklapanjem realnih poslovnih pogodbi, neki zabavljanjem intimnije prirode, bilo da je uključivalo finansijsku transakciju ili samo potrebu za diskrecijom, a neki, jednostavno, kockanjem...
Da, na teritoriji grada kockanje je bilo zakonom dozvoljeno samo u teatru, i samo za vreme trajanja predstave.
Eto pravog razloga što im se tako žurilo da naprave sebi novo pozorište...
Dobro. Sad znamo zašto je Skala izgrađena tako hitro.
Ali kako se onda sve to izmenilo, i kako su ipak počeli da dolaze zbog muzike?
A ovo je zgodna prilika za napomenu da je Italija jedina zemlja u kojoj se dvostruko više para godišnje daje za ulaznice opere, pozorišta i svih vrsta koncerata (22+12+21=ukupno 55M€) nego za fudbalske utakmice (20M€). Da, Italija jeste zemlja fudbala, ali je, na prvom mestu, zemlja muzike...
Dakle, kako su se ipak setili da počnu da slušaju tu muziku?
Tako što se desio period od tri decenije u ranom 19. veku kada su na ovom malom prostoru boravila i radila 4 genija muzike:
Đoakino Rosini, Đuzepe Verdi, Vićenco Belini i Gaetano Doniceti. Muzika koju su oni pisali bila je toliko ubedljivo privlačna, toliko moćna, da ljudi jednostavno nisu mogli a da se ne zaljube u operu.
I eto, 34 godine nakon izgradnje, u Skalu se najzad išlo isključivo da se gleda opera, a zakon o kockanju je nepovratno ukinut...
Insajder info: karte za operu su papreno skupe, i do 250e po sedištu. Međutim, nekad je moguće na sam dan predstave kupiti kartu jeftinije, za preostala, najčešće lošija, mesta.
Pa, sad moram da pitam, šta je uopšte 'lošije mesto' u sali sa najboljom akustikom na svetu? I, kad smo već kod toga... Koliko jeftinije?
Za celu tu jednu nulu jeftinije...
Nisam bila te sreće. Ovaj put
Još jedna izuzetna pričica o tome koliko su građani Milana voleli Verdija: kada je, pred sam kraj života, ležao bolestan u hotelu Grand, dužinom cele te ulice preko tramvajskih šina su stavili svoju odeću (a u ta vremena nije se toga imalo mnogo), kako bi utišali tramvaj da njemu, bolesnom, ne smeta...
Više od 200.000 ljudi ispratilo je njegov kovčeg, a sahranjen je na groblju njegove zadužbine, Doma za stare muzičare (Casa di Riposa per Musicisti). Ovaj dom za stare i dalje radi, i izdržava se od tantijema, tj. autorskih prava njegove muzike. Ne stigoh da ga obiđem, evo sličice pozajmljene sa neta
