Kakav Pinokio ispadoh!
NapapO se Milenko, ali se ja nisam napavala odavno...
Dakle, bilo je spremanje kO za svadbu, ali jednom se prvi put ide na prijem na najvišem nivou velegrada.
Mislim da sam dostojno predstavila školu i sebe, ali i ispoštovala svečanost i ustanovu u kojoj je bio prijem.
Koleginice su bile prezadovoljne, nisu skidale osmeh s lica.
Diša se nije izjašnjavao, ali mu se otrgao bar jedan osmejak, imam dokaz.
Prišao mi je preCednik komisije da me upozna i lično mi čestita, preneo mi neke utiske i oduševljenje mojim radom i ponudio bilo kakvu pomoć. Prijalo mi je, nije da nije.

Još nisam smislila šta ću da mu tražim.

Najsimpatičnije mi je bilo kada me je među nagrađenima ugledao visoki funkcioner grada koji kod nas u školi ima decu - nije imao pojma da sam dobitnik. Izljubismo se kO rod-rođeni, izgrlismo, baš se obradovao. A meni lepoooo...

Posle nam je pravio društvo na koktel partiju, sav ponosan na školu svoje dece. Lepo je to, ne mogu da lažem.
Napolju su me čekala moja dečica, pa smo sve zajedno proslavili i družili se malo.
Eto, tako... dan kao nacrtan... Svečan, nasmejan, ponosan... Baš lep osećaj!
P. S. Ljubljenje sa kojekakvima sam vešto izbegla. Mali i domali mogu da budu srećni što sam im i ruku pružila.
Dan kasnije, preživela sam i govor pred celim kolektivom (nikad mi nije bilo teže da ''nastupam''). Kažu da mi sleduje i nagrada od sindikata. Čekam da vidim i to čudo, ne verujem.
Nekako sam preživela i veoma dirljivo iznenađenje koje su mi moja deca priredila pre nekoliko dana. Srce mi je ozbiljno preskakalo, ronila sam suze... i tako...

Istog dana videla sam se i sa svojom prvom decom iz ove škole, mojim studentima. Oni su me dotukli.
Mediji me ne diraju već nekoliko dana. Valjda je to - to, naporno je i stresno strašno.
Prevod još nije došao do mene.
Odoh da čitam šta je Deki smislio, da ne propustim pravila igre.
