Igra se sa mojim živcima! Ok, kuckam opet.
E, sam malo o moru. Već znate kako nam je krenulo. Put do tamo je bio užasno naporan! Čelavom najviše. Baš ga je bolelo. Putovali smo 13 sati do Sandanskog!!! U Nišu smo "izgubili" oko 2 sata. Bili kod doktora, pa u AMSS da izvadim međunarodnu dozvolu. Tu su me našetaliiii. Sa sve bebom u naručju, jer nisam htela da je ostavljam sa Čelavim. Ljudi u AMSS su stvarno bili divni, nije do njih. Takva je procedura + baksuz koji nas je pratio (nemamo dovoljno keša, ne radi bankomat, fotografu ne radi aparat za kartice, u AMSS neće da prođe kartica i sve tako). No, završismo. Mada smo se ozbiljno zapitali da li da nastavljamo put. Onda smo počeli da se smejemo i bilo je "Ma idemo!".
Ja sam vozila sve vreme, što meni nije problem. Volim da vozim. Uživam dok vozim i vozila sam i do Austrije i Francuske itd. Međutim, beba ne voli kad ja vozim, jer hoće da budem pored nje. Ona se drala skoro ceo put! Sto puta smo stajali da je ja malo uzmem.
U Sandanski smo stigli u 11 uveče po lokalnom vremenu. Prespavali smo u hotelu Keremidchieva Kushta Guest House koji se nalazi u centru grada. Hotelčić je u etno fazonu i veoma je čist. Osoblje ljubazno (mislim da nikad nisam srela ljubaznije osoblje). Vidim da su tamo neki gosti odseli na duži period od nas, ali hotel (što se mene tiče) nije baš za duži ostanak. Previše je etno za mene. Za doručak smo imali gibanicu.
