
Možda će mi ovaj put ići bolje. Ne zato što se promenio Eko, nego ja

Ostah dužna: Nulti broj, Umberto Eko.
Ako ste čitali Ime ruže ili Fukoovo klatno i našli da je: zaplet previše komplikovan, radnja preširoka, da ima previše autorovog filozofiranja i da je teško pratiti sve reference na istoriju/istoriju umetnosti/teorije vekovnih zavera/istoriju crkve, itd, ovaj će vas roman relaksirati.
Da, i ovo je teorije zavere, ali je smeštena u vreme sadašnje (tj. blago prošlo, u 1992. godinu). Zaplet je jednostavan. Likovi su jednostavni, skoro da bi se moglo reći tek skicirani. Ali ovde poenta i nije u likovima niti u zapletu, već u sadržaju njihovih razgovora i razmišljanja, političko-satirično-duhovitom upozorenju na pogrešan smer u koji je davno zaokrenulo novinarstvo, a i svi ostali mas-mediji. U načinu kako mediji formiraju javno mnjenje, kako se pisanjem o vestima one zataškavaju, kako se diskretno ali efikasno diskredituju zagovornici suprotnog mišljenja, i kako je javna reč postala legitimno oružje za postizanje ciljeva... Ovo je apel na ljude da misle svojom glavom i da sadržaje koji im se plasiraju obavezno filtriraju kroz sito sopstvenog razuma.
Da li je uopšte potrebno podsećati ljude na to? Eko je mislio da jeste. I ja mislim da jeste.
Preporuka sa ogradom (ista se odnosi na vrstu zabave koju od knjige očekujete)