Dok je fenserski deo Alfame, onaj oko tvrđave izgledao ovako








Kad smo već kod tvrđave, tu ne može da se izbegne i pripadajuća smušena legendica o nesrećnoj ljubavi, “ona koju nikada nisu zapisali, jer su se plašili da će je zaboraviti”.
Naravno, portugalski folklor vrvi legendama o mavarskim princezama (Mouras encantadas=začarane Mavarke) i hrišćanskim vitezovima. Znate već te kombinacije... Bitanga i Princeza
No, mavarski zamak u Lisabonu bio previše važan, previše stvaran i previše krvav. Osvajanje 1147. bilo je brutalno – hronike govore o masovnim pogubljenjima, spaljenim kućama, hiljadama mrtvih. Zamak nije pao lukavstvom niti izdajom zaljubljene princeze, već glađu i očajem nakon tromesečne opsade. U takvom prostoru, gde se istorijsko sećanje na pokolj zadržalo vekovima, nije nešto bilo mesta za romantičnu fantaziju o ljubavi između osvajača i pobeđene, ali ipak... Turističko-promotivna varijanta, reklo bi se izmaštana u ovo skorije (kapitalističko) vreme, ipak postoji:
DakleM, u davna, solidno davna vremena, tj. ona vremena kad su ovim delom sveta gospodarili Arapi, a uske, krivudave uličice Alfame bile pune života, mirisa začina i zvuka arapske muzike, ova (već pominjana) tvrđava veze nije imala sa sv. Georgijem, već je bila Al-Ušbuna tj Grad voda/izvora (Al-Ušbuna->Lišbuna->Lišboa), utvrđeni grad sa odgovarajućim dvorom za vladara. E, u tom dvoru živela je prelepa mavarska princeza po imenu Zaida (ili Zayda ili Zaynab, brojne su verzije i legende i imena)
Njen otac, posljednji emir, više je ličio na čuvara groblja nego na vladara. Znao je da će grad pasti. Čitao je to u pepelu koji je vetar donosio sa severa, u očima svojih vojnika koji više nisu verovali u pobedu, u tišini pijace gde se nekada cenkalo do iznemoglosti.
Ali Zaida nije znala za strah. Bila je visoka za svoje doba, mršava, i kose crne kao ugalj iz šume Sintre. Nisu je učili da veze niti da svira, jer emir nije verovao u “ženske” vrilne. Učio ju je da čita zvezde i da prepoznaje otrove po mirisu. Govorio je: "Lepota će te učiniti robinjom. Pamet neka ti bude mač."
Tako je i Zaida, poslednja princeza Al-Ušbuna, znala da se rat gubi pre nego što je i počeo...
Osim svega navedenog, Zaida je imala i tajnu... zaljubila se u hrišćanskog viteza po imenu Dom Rui. Dom Rui je bio hrabar i plemenit, a Zaida ga je upoznala dok je šetala zidinama i čula njegovu pesmu s one strane grane. Njihova ljubav bila je zabranjena, prosto nezamisliva i nemoguća. (E sad ovde ide nelogični deo legende, gde vitez odjedared više nije na straži u opsadnoj vojsci, al razmišljajte o legendama kao o snovima, nema tu baš mesta logici...)
Zbog toga su se, dakle, Zaida i Dom Rui sastajali u tajnosti, koristeći lavirint uskih uličica Alfame kao skrovište svoje ljubavi. Noću, princeza bi se iskrala iz zamka i sastajala sa svojim voljenim ispod zidina grada.
Kao što to već u legendama ovog tipa i biva, njihova ljubav nije dugo ostala tajna. Jedne noći, stražari su ih otkrili kako stoje zagrljeni na jednom od platoa koji gleda na reku Težo. Ukebali ih...
Taman kad su se bili dogovorili da ona pobegne od kuće i da zajedno odjašu u zalazak sunca... Neka ljubomorna persona preseče konopac kojim je Zaida silazila niz bedem, i... Avaj. Druga varijanta legende tvrdi da je vitez uhapšen i/ili pogubljen a princezu tata zadržao u kućnom pritvoru.
Tek...
Prema legendi, njen duh i danas luta uličicama Alfame, tražeći svog izgubljenog dragog. Kažu da se u noćima punog meseca može čuti njen jecaj kako odjekuje kroz uske ulice, a ponekad se čak može videti njena sen kako stoji na balkonu i gleda u reku, čekajući da je njena ljubav opet nađe.
Fun fact: Njihova imena bi se mogla prevesti na srpski kao Rastka i Vladislav
Ovo ako ste manijak pa vas zanimaju kojekakvi nebitni detalji...
A što se tiče stvarnih istorijskih podataka o portugalskom osvajanju ove geografske tačke...
Grad je bio krcat izbeglicama iz Santaréma, Sintre, Almade. Branilaca je bilo oko 15.000, ali hrane nedovoljno.
Krstaši su gradili opsadne sprave. Mavari su izveli napad i spalili ih. Nemački i flamanski odredi su podrivali zidine. Engleski vitezovi sagradili novi opsadni toranj. Borbe su bile svakodnevne, ali presudna je bila, kao i kod većine opsada – glad.
Istorijski poslednji mavarski zapovednik grada, Muhamed ibn Hakam je potpisao kapitulaciju. Uslovi su bili jasni: muslimani predaju grad, plaćaju otkup, dobijaju bezbedan prolaz i mogu poneti pokretnu imovinu. Krstaši su obećali bezbedan prolaz. Potpisali dokument. A onda su, kad su gradska vrata prema tom sporazumu otvorena, plaćenici Flamanci i Nemci uleteli u grad, pljačkali, palili, maltretirali i ubijali i na kraju poklali sve stanovnike. Kažu da se portugalski kralj Afonso zgrozio nad tim zverstvima, i da je zbog tog užasnog zlodela fabrikovana ona alternativna legenda o plemiću Monizu koji je svojim telom hrabro zadržao gradska vrata otvorenim. Pa sad... em je kralju trebalo 3-4 dana da se “zgrozi”, em je u plaćeničkom ugovoru jasno stajalo:
“Ja, Afonso I, kralj Portugalaca, potvrđujem: Franci koji ostanu sa mnom u opsadi Lisabona imaće i uzeti u svoju vlast sva neprijateljska dobra. Ako zauzmu grad, držaće ga dok ga potpuno ne pretraže i opljačkaju... Tek kada ga pretraže po svojoj volji, predaće ga meni."
Što znači, pljačka je bila zakonita. Bila je ugovorena. Bila je cena za njihovo učešće u tom ratu.
No, svi znamo da zvaničnu varijantu i istorije i legendi pišu pobednici.
Kao i da je Evropa rajski vrt koji svim sredstvima treba čuvati od raznoraznih ostalih svirepih divljaka.