Kad se realno razmotri suludi itinerer ovog aranžmana, može se reći i da ja od Sardinije ne videh ništa, i o njoj zapravo ne znam ništa.
No – malo manje ništa nego pre odlaska tamo
Rekoh onomad u kafiću da će klik-bejt naslov biti „Šta ne treba raditi na Sardiniji“
Evo šta sam zapravo mislila: ne treba doći na manje od 10 celih dana, inače… biće vam žao.
I ne treba praviti dnevne izlete na suprotnu stranu ostrva, previše se vremena izdangubi u putu, a i tako dugotrajno sedenje će samo izazvati oticanje nogu i smanjiti vam sposobnost za kretanje
Zato – ili menjanje kvartira svakih nekoliko dana u toku istog boravka, ili…
Vredelo bi se vratiti više puta i provesti vreme u istraživanju različitih delova ovog magičnog ostrva, jer su zaista prelepi i zaista raznovrsni i prizori, i običaji, i ukusi, i doživljaji.
Hipotetički se vratiti. U idealnom svetu.
Međutim, imajući u vidu realni svet kakav sad jeste, ispade da meni ipak nije žao što sam tamo eto tek kročila jednom i tako brzinski…
Kao zaključak i odgovor na pitanje iz naslova, predlažem konstataciju već pominjanog D.H. Lorensa da je ovo mesto „izgubljeno između Evrope i Afrike i ne pripada nigde“.
Doduše, isto je rekao i za Maltu „… koja nema ni svoju sudbinu, koja je izvan i vremena i istorije.” Eh, oprostićemo mu tu tako britansku crtu da sve želi da kategorizuje i etiketira, ne bi li se lakše živelo u tako ortogonalno dvodimenzionalnom svetu…
A Sardinija… kao i život… sasvim je drugačija i sasvim ista.
Amore senza confini