Putovanja u srcu

Mesto gde razmenjuju informacije oni kojima su putovanja u srcu
Danas je Četvrtak, 28 Mart 2024, 13:09

Sva vremena su u UTC + 1 sat




Započni novu temu Odgovori na temu  [ 13 Posta ] 
Autor Poruka
PostPoslato: Petak, 01 Novembar 2019, 20:09 
Nije prisutan
Svetski putnik
Svetski putnik
Korisnikov avatar

Pridružio se: Petak, 03 Oktobar 2014, 10:59
Postovi: 2361
Lokacija: Novi Beograd
Pol: Seka
Naša mala družina u sastavu Jack, Milenica i moja malenkost, ''obogaćena'' novim članom, velikim ljubiteljem putovanja, dragom i nasmejanom nam drugaricom Dušicom, otisnula se ovaj put ka Kolubarskom okrugu. Nedostajali su nam ovaj put VlaMar i Pef, ali predstoji nam još dosta zajedničkih izleta, tako da ćemo sve to nadoknaditi.

Imali smo plan – Struganik - rodna kuća vojvode Živojina Mišića, obilazak Valjeva i poseta Brankovini.
Ali, kako to obično biva, plan smo i ovaj put u hodu promenili i to zarad neotkrivenih lepota (o tome nešto kasnije). Naravno, i nakon ovog putovanja ostaje za nama ono čuveno: '' Nismo sve videli, moramo se vratiti ponovo...''

Sunčano, prelepo jesenje jutro...
Ekipa nasmejana, vesela (a kako drugačije kad smo na okupu) i krećemo polako.
Čarli polako jezdi, a mi uživamo u predivnim bojama jeseni i komentarišemo kako je priroda prelepa. Da, Srbija je prirodna lepotica... Znamo li to? Poštujemo li to? Koristimo li na pravi način sva njena bogatstva? Ne bih rekla, ali...to je neka druga priča.

Slika

Slika

Slika

Slika

_________________
Govorim tiho i nosim psa sa sobom ...


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Petak, 01 Novembar 2019, 20:15 
Nije prisutan
Svetski putnik
Svetski putnik
Korisnikov avatar

Pridružio se: Petak, 03 Oktobar 2014, 10:59
Postovi: 2361
Lokacija: Novi Beograd
Pol: Seka
Put nas je vodio od Beograda, Ibarskom magistralom, ka Mionici i Struganiku, što nam je bio i prvi cilj.
Na putu nije bilo gužve, jeste da je jednim delom ispred nas išao kamion manjom brzinom od očekivane i potrebne, ali nama se nije žurilo a i ostavilo nam je mogućnost da uživamo u pogledu...

Slika

Slika

Slika


Mionica na dlanu

Slika

_________________
Govorim tiho i nosim psa sa sobom ...


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Petak, 01 Novembar 2019, 20:38 
Nije prisutan
Svetski putnik
Svetski putnik
Korisnikov avatar

Pridružio se: Petak, 03 Oktobar 2014, 10:59
Postovi: 2361
Lokacija: Novi Beograd
Pol: Seka
Prva tačka našeg izleta je selo Struganik i obilazak rodne kuće vojvode Živojina Mišića.

U jednom od najlepših delova Kolubare, podno prelepog Maljena.

Tokom svoje istorije, Struganik je bio mesto nekih važnih događaja za nacionalnu istoriju. U Prvom svetskom ratu, njegov najpoznatiji meštanin, vojvoda Živojin Mišić, komandovao je bitkom čiji se jedan od epicentara nalazio na teritoriji sela; bitku je izvojevao.
Tokom Drugog svetskog rata, selo je bilo mesto neuspelih pregovora ravnogorskih četnika i partizana, što je bio uvod u krvavi građanski rat. Takođe, ovde su Nemci zime 1941. pokušali da zarobe vođu ravnogorskog pokreta generala Dragoljuba Mihailovića, što im nije uspelo; međutim, zato su zarobili Aleksandra Mišića, drugog znamenitog meštanina sela, Živojinovog sina i važnog ravnogorca.

Dok smo se približavali rodnoj kući vojvode Mišića, često smo ostajali nemi pred čarima jeseni, koje su dodatno ulešavali i onako prelep krajolik.

Slika

Slika

Slika

Slika

_________________
Govorim tiho i nosim psa sa sobom ...


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Subota, 02 Novembar 2019, 16:15 
Nije prisutan
Svetski putnik
Svetski putnik
Korisnikov avatar

Pridružio se: Petak, 03 Oktobar 2014, 10:59
Postovi: 2361
Lokacija: Novi Beograd
Pol: Seka
I evo je pred nama. Rodna kuća velikog vojvode.
Mirno je i tiho… Tišina koja veličanstveno zvuči. Dostojanstveno.
Dan prelep, sunčan, jesen u svoj svojoj lepoti. Prizor koji se pruža pred nama još veličanstveniji.
Nažalost, kuća tog jutra nije bila otvorena za javnost. Kustos je tog dana slavio slavu pa nije bio u mogućnosti da dođe. Blago razočaranje, ali ipak, uživali smo u ‘’spoljašnjem’’ izgledu kuće i okućnice, lepo održavanom dvorištu, predivnom pogledu i čudesnoj tišini…

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

_________________
Govorim tiho i nosim psa sa sobom ...


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Subota, 02 Novembar 2019, 16:31 
Nije prisutan
Svetski putnik
Svetski putnik
Korisnikov avatar

Pridružio se: Petak, 03 Oktobar 2014, 10:59
Postovi: 2361
Lokacija: Novi Beograd
Pol: Seka
Na samom ulazu u spomen-kuću možete primetiti i predivan, mali štand sa domaćim proizvodima. Za njim sedi ljubazna žena koja nam je ponudila nešto iz svog širokog asortimana, i počastila domaćom rakijom.

Većina proizvoda je na bazi aronije, ali ima tu i kajsijevače, pekmeza, slatkog...
Ja sam uzela, po preporuci, borovinu sa aronijom, koju nam je preporučila kod bolova u grlu i prehlada. Cene su povoljne, teglica te borovine je 350 dinara.

Slika

Slika

Slika

Slika

Bila je toliko ljubazna, da nam je posvetila vreme i ispičala kratku priču o životu vojvode Mišića, koju bih ja želela da vam ovde prenesem.
Priču sam dopunila podacima sa interneta, pa se unapred izvinjavam na opširnosti, ali mislim da vredi.

_________________
Govorim tiho i nosim psa sa sobom ...


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Ponedeljak, 04 Novembar 2019, 09:22 
Nije prisutan
Rođen spakovan
Rođen spakovan
Korisnikov avatar

Pridružio se: Petak, 29 Avgust 2014, 11:39
Postovi: 17771
Pol: Seka
Dok smo putovale ka našoj prvoj zastanci, prolazile smo kroz zeleno zlatne tunele i prepustile se potpunom uživanju gledajući bajkovite predele. Dok je Jack vozila, Jeca i ja smo se trudile da napravimo što više krozprozorskih fotki, da ovekovečimo te lepote, lekovite za oči i za dušu.

Slika


Slika


Slika


Slika


Usput smo prošle pored ulaza u manastir Bogovađa, obećavši sebi da ćemo ga sedećeg puta sigurno posetiti.

Slika


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Ponedeljak, 04 Novembar 2019, 09:24 
Nije prisutan
Rođen spakovan
Rođen spakovan
Korisnikov avatar

Pridružio se: Petak, 29 Avgust 2014, 11:39
Postovi: 17771
Pol: Seka
Jelka je napisao:
Slika
Samo još da ponovim ovo umetničko delo naslikano Jecinom kičicom! :clap: Jeco, sada možeš da nastaviš dalje sa pričom! :ljubac:


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Utorak, 05 Novembar 2019, 20:15 
Nije prisutan
Svetski putnik
Svetski putnik
Korisnikov avatar

Pridružio se: Petak, 03 Oktobar 2014, 10:59
Postovi: 2361
Lokacija: Novi Beograd
Pol: Seka
Miki :ljubac:

Da, želja mi je predstavim detinjstvo vojvode Mišića. O tome kako se borio za svoj narod, svoju zemlju - znamo. Njegove uspehe na bojnom polju, uspehe kao vojskovođe - takođe znamo. Zato je moja želja da pročitamo i naučimo nešto i o njegovom detinjstvu podno Maljena.

Slika

Vojvoda Živojin Mišić rodio se 19. jula 1855. godine u selu Struganiku, u valjevskoj nahiji, podno Maljena, na sat hoda od Mionice. Umro je u Beogradu, 20. januara 1921. godine.
Retko je koja životna priča imala toliko nepredvidivog u sebi, i retko je koji čovek kroz život prošao sa toliko dostojanstva i neke fine, nenametljive snage, kao što je to učinio Živojin Mišić. U tom niskom, naoko slabašnom čoveku, steklo se mnogo čvrstine, koju je on ispoljavao samo kad mora i kad ne može drugačije.

Po redu je bio trinaesto dete; slabunjav, sitnog rasta, uz to najmlađi — mezimče je svojih roditelja, Anđelije i Radovana.

U vreme kada se Živojin Mišić rodio, od trinaestoro dece koje su njegovi roditelji imali, u životu je bilo svega osmoro — šestorica muških i dve devojčice Teodora i Živana, vojvodine sestre.

Detinjstvo je budući vojvoda proveo uglavnom čuvajući sitnu stoku, zaštićen od napornih težačkih poslova što svojom slabašnom građom, što brigom roditelja za svoje ljubimče. Prve zakone života upoznao je čuvajući koze. U knjizi "Moje uspomene", koju je vojvoda počeo da piše u Parizu, na lečenju, a koju zbog smrti nije stigao da završi.

Živojin Mišić opisuje jedan takav događaj: "Jednog toplog dana, verovatno avgusta meseca, popodne, po nesreći zaspim ispod jednog velikog grma u blizini svojih koza. Iz podužeg spavanja probudi me silna grmljavina sa kišom. Skočih onako bunovan i unezveren ovom iznenadnom promenom, jurih na sve strane tražeći koze i pozivajući ih po imenu, a njih nigde nema. U toj svojoj besomučnoj jurnjavi onako bosonog kroz paprat, trnje i preko kamenjara, najedamput primetih svoje koze, a za njima i svog najstarijeg brata. Otišle bile kući Ačetića iz sela Paštrića i tamo upale u baštu sa kupusom. Vraćajući se od crkve, moj brat ih je zatekao u seoskom oboru, a kod njih gazdu kupusa — Pavla Ačetića. Po isplati odštete poterao ih je kolibi i naišao na mene onako uplašenog i zbunjenog. Posle kratkog usmenog saslušanja, oko mene se uvijao sirovi drenovac ispisujući po telu čitave horizontale. Bio sam kriv, pa zato suze ni glasa nisam pustio već sam stegnutih zuba i ukočenih očiju posmatrao brata."

_________________
Govorim tiho i nosim psa sa sobom ...


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Utorak, 05 Novembar 2019, 20:15 
Nije prisutan
Svetski putnik
Svetski putnik
Korisnikov avatar

Pridružio se: Petak, 03 Oktobar 2014, 10:59
Postovi: 2361
Lokacija: Novi Beograd
Pol: Seka
Ipak, detinjstvo je vojvodi ostalo u lepoj uspomeni.

Sa školom je bilo nešto drugačije. U to vreme su u Srbiji deca nerado upisivana u školu. To se smatralo gubljenjem vremena i novca, i u načelu školarci su postajali samo oni koji iz nekog razloga nisu bili za radove u polju. Svojom konstitucijom i zdravstvenim stanjem Živojin Mišić je bio kao predodređen za đaka, ali on sam nije bio preterano oduševljen time. Više je voleo da tumara pašnjacima i senovitim zabranima, nego da se muči zarezujući guščija pera i sričući azbuku.

Prvog oktobra 1865. godine, pošao je u ribničku školu. Prema vojvodinom kazivanju, to doba nije po dobru pamtio. Ne samo zato što je bio odvojen od roditelja, koje je viđao samo u vreme praznika i školskog raspusta, nego i zbog izuzetno strogog, gotovo surovog učitelja.

Mnogima je poznata epizoda, kada je Živojin Mišić odbio da batina svog školskog druga, koji beše nešto skrivio. Učitelj ga je za to "nagradio" šamarom i klečanjem u ćošku, ali to svejedno nije nateralo Žuću (nadimak Živojina Mišića, kojim su ga zvali njegovi školski drugovi kao dete, ali i kasnije, kao vojvodu) da uzme drenovak u svoje ruke.

Uopšte, događaji iz detinjstva umnogome su odredili ličnost Živojina Mišića. Njegov osećaj za pravdu, neka čudna, skoro religijska posvećenost malim i naoko običnim stvarima, kojima se umeo detinje radovati, očinska briga za narod i zemlju, za svakog vojnika, težnja da se shvati, razume i oprosti, ali i da bude strog kada treba — produkt su svega onoga što je kao dete doživeo, preživeo i upamtio. Hrabrost kojom je doneo odluku da iscrpljenu i armiju povuče pred gvozdenom metlom Oskara Poćoreka, ista je ona kojom prkosi varoškoj deci u Kragujevcu 1867. godine, jer ga zadirkuju zbog njegovog seljačkog odela i govora. Naime, posle dve godine provedene u Ribnici, Živojin Mišić nastavlja školovanje u Kragujevcu, gde službuje njegov brat, narednik Lazar Mišić. U Kragujevcu vojvoda Mišić završava za jednu godinu i treći i četvrti razred osnovne škole, da bi u istom gradu, 1868. godine pošao u gimnaziju.
Kao đak, Mišić se nije posebno isticao, ali nije bio ni najgori. Njegovom uspehu u školi možda je odmoglo i to što se za vreme gimnazije (kao i kasnije u životu) često selio. Prvi, drugi i završni — šesti razred, položio je u Kragujevcu, a ostala tri je završio u Beogradu. Iz tog perioda o vojvodi postoji veoma malo podataka, osim opšteg školskog uspeha u svedočanstvu o završenoj gimnaziji; prosečna ocena — nešto iznad četiri.

1874. godine, bez polaganja ispita, kao devetnaesti u rangu, tek svršeni gimnazist Živojin Mišić, primljen je u Vojnu akademiju. Njegov život od tada, meren aršinom nešto drugačijim od ljudskog, biva sav posvećen jednoj ideji: slobodi! Kroz šest ratova proći će čobanče iz malog sela Struganika, da bi u poslednjem za njegova veka, i svetskom, postao jedan od najvećih, ako ne i najveći komandant koga je srpski narod imao. Za četrdesetak godina koliko je jeo gorak vojnički hleb, nije služio nikome i ničemu osim svom narodu.

Četiri Karađorđeve zvezde i četiri Legije časti dobio je (pored ostalih mnogobrojnih stranih i domaćih odličja) vojvoda Živojin Mišić, a u njemu se ništa nije promenilo. Kroz život je koračao uspravno, svestan svega što jeste, što zna i može, a da ni jednog trenutka niko iz njegove okoline nije osetio ni zeru taštine i sebeljubivosti. Pamte ga kao vrednog pitomca, koji je sa podjednakom marljivošću izučavao taktiku i besedništvo, strategiju i krasnopis, naoružanje i okretne igre. Događaji koji su sledili zamenili su teoriju praksom, a rat koji uskoro poče, sasvim prekinu školovanje.

_________________
Govorim tiho i nosim psa sa sobom ...


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Subota, 09 Novembar 2019, 05:37 
Nije prisutan
Svetski putnik
Svetski putnik
Korisnikov avatar

Pridružio se: Petak, 03 Oktobar 2014, 10:59
Postovi: 2361
Lokacija: Novi Beograd
Pol: Seka
Ljubav na prvi pogled

Slika

Ipak, ne bi ova priča o životu vojvode Živojinu Mišića bila cela, kada ne bismo spomenuli i njegovu ljubav.

Lujza Krikner, ćerka inženjera nemačkog porekla, rođena je u Beogradu 1865 god.
Kao šesnaestogodišnjakinja, boraveći u porodičnom letnjikovcu u blizini Aranđelovca, upoznaje na balu oficira našeg vojvodu. Tada mladi potporučnik, vojvoda Mišić, prišao je Krinkerovima i zamolio za dozvolu da igra sa njihovom kćerkom. Devojka nije bila oduševljenja a ni njeni roditelji. Ipak je pristala, a te večeri dogodilo se ne samo poznanstvo nego i ljubav na prvi pogled. Njeni roditelji su bili protiv te ljubavi – bio je vojnik, bio je druge vere, ona je bila iz ugledne porodice, on iz siromašne porodice. … Ipak, Lujza ne može bez Živojina i beži sa njim, lišena miraza.

Venčavaju se u Vaznesenjskoj crkvi u Beogradu, 3 godine nakon prvog susreta na oficirskom balu. Tada je postala Lujza Mišić.
Nemica koja je uzela prezime Mišić postala je majka šestoro dece: Radovana, Aleksandra, Vojislava, Eleonore, Olge i Anđelije.
Srećan život dvoje ljudi remetili su česti ratovi ali i posledice koje su ti ratovi ostavili na vojvodino zdravlje. Pokušali su sve, a lek za njegovo zdravlje tražili su i u Francuskoj. Iako su nad njim danonoćno bdeli najbolji francuski lekari i Lujza, veliki vojvoda gubi ovu bitku i umire 21.januara 1921. godine, na rukama svoje voljene Lujze. Prekratko su uživali u porodičnoj sreći.

_________________
Govorim tiho i nosim psa sa sobom ...


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Subota, 09 Novembar 2019, 05:39 
Nije prisutan
Svetski putnik
Svetski putnik
Korisnikov avatar

Pridružio se: Petak, 03 Oktobar 2014, 10:59
Postovi: 2361
Lokacija: Novi Beograd
Pol: Seka
Nakon njegove smrti, nastavlja svoj život sa decom u Beogradu. Ipak, stalno je muči želja svog neprežaljenog i voljenog supruga – naime, vojvodina davnašnja želja je bila da u Struganiku, nadomak reke Ribnice, ispod stare kuće, naprave novu kuću i tamo zajedno žive. Lujza prodaje kuću u Beogradu i gradi novu, veoma lepu kuću u Struganiku.

U toj istoj kući desio se i susret Draže Mihajlovića i Tita 1941. kako bi pregovarali. U pohodu na Ravnu goru, Nemci pale prelepu kuću Lujze Mišić. Iako je sve gubitke u životu podnela hrabro, iz revolta je otišla u pravoslavnu crkvu, promenila veru i uzela ime Magdalena.
Ostatak života Lujza provodi u Beogradu. Ponekad je odlazila u voljeni Struganik kod familije svog neprežaljenog supruga. Na zidu muzeja u Struganiku, nalaze se dve krštenice. Na jednoj piše Lujza Krinker. Na drugoj Magdalena Mišić.

Umrla je 1956.godine.

_________________
Govorim tiho i nosim psa sa sobom ...


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Subota, 09 Novembar 2019, 05:48 
Nije prisutan
Svetski putnik
Svetski putnik
Korisnikov avatar

Pridružio se: Petak, 03 Oktobar 2014, 10:59
Postovi: 2361
Lokacija: Novi Beograd
Pol: Seka
Ipak, iako je ovo bila priča o detinjstvu i ljubavi velikog vojvode, ne mogu a da ne pomenem njegove čuvene reči, kojima je dizao moral svojim vojnicima:

Ko sme taj može. Ti ne znaš za strah, a ko ne zna za strah, taj bije i ide napred!

Napuštamo predivni Struganik i krećemo ka Valjevu... Ipak, na putu nailazimo na nešto neočekivano...

_________________
Govorim tiho i nosim psa sa sobom ...


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
PostPoslato: Ponedeljak, 11 Novembar 2019, 03:16 
Nije prisutan
Svetski putnik
Svetski putnik
Korisnikov avatar

Pridružio se: Petak, 03 Oktobar 2014, 10:59
Postovi: 2361
Lokacija: Novi Beograd
Pol: Seka
Napuštamo Struganik polako, a u razgovoru sa ženom koja prodaje proizvode od aronije, saznadosmo da na putu ka Valjevu, postoji jedan biser koji takođe možemo posetiti. Naravno,kako nas nas teško naterati na novu avanturu, iako nije bila u planu, prateći njene instrukcije, stigosmo do sela Paštrići i Muzeja kamena.

MUZEJ KAMENA - Paštrići

Tačno između dve stare lipe vodi put ka ovom jedinstvenom muzeju u našoj zemlji. Prateći instrukcije i putokaz stigosmo. Bile smo zbunjene... Nismo u prvi mah primetile da se tu išta drugo nalazi, osim velikog i lepo uređenog dvorišta i okućnice. Dok smo znatiželjno razgledale, prilazi nam čovek, i pitamo ga da li smo na pravom mestu. Odgovara potvrdno, a naša zbunjenost i dalje traje. Pitamo ga i da li je ovaj muzej u pripremi, jer ne vidimo i dalje ništa, na šta on odgovara da muzej je uveliko otvoren i da datira još iz 2013. godine.

Poziva nas da krenemo za njim. Ulazimo u dvorište puno stabala jabuka, šljiva, krušaka, dunja, raznog drveća...cveća...
Za početak saznajemo da je naš domaćin Predrag Popović, domaćin ovog jedinstvenog muzeja, biolog po struci, ali da je ljubav ka kamenu i arheologiji preovladala. Vodi nas kroz veliko domaćinstvo, primećujemo gajbe ubranog voća na zemlji, puno cveća, stabla raznog drveća – za koje saznajemo, da se potrudio da iz obližnjih šuma zasadi primerak svakog jedinstvenog drveta, kako bi posetioci muzeja saznali nešto i o njima.

Stižemo do blagog uzvišenja u dvorištu i pred nama se prikazuju veličanstvene kamene gromade. Prilazeći im, saznajemo da su ovo 'kamene knjige', nastale po ideji našeg domaćina, kao deo postavke na otvorenom. Svaka od ovih gromada jedinstvenog kamena iz valjevskog i zlatiborskog okruga, a ima ih 7, je posvećena jednoj od naših slavnih ličnosti: Nikoli Tesli, Petru Petroviću Njegošu, Ljubi Popoviću, Desanki Maksimović, Milovanu Danojliću, Petru Pajiću i Matiji Bećkoviću. Na svakoj od gromada, po zamisli valjevskog književnika Predraga Belog Markovića, nalaze se stihovi Matije Bećkovića iz knjige ’’Sto mojih portreta’’.

Zastaću ovde, i ostaviti prostora drugarima da postave i slike, jer je mene telefon izdao, pa nemam ni jednu iz ovog jedinstvenog i prelepog muzeja, a priču nastavljamo kasnije...

_________________
Govorim tiho i nosim psa sa sobom ...


Vrh
 Profil  
Odgovori sa citatom  
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Započni novu temu Odgovori na temu  [ 13 Posta ] 

Sva vremena su u UTC + 1 sat


Ko je prisutan

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 2 gostiju


Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete menjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu

Pronađi:
Idi na:  

cron

Pokreće ga phpBB® Forum Software © phpBB Group
Putovanja u srcu © 2014-2019.