Katedrala u Arači predstavlja ruševine ogromne romaničke katedrale, za koju se veruje da potiče iz 13. veka. Nalazi se usred ničega, okružena njivama.
Ono što znamo iz istorije je da se Arača prvi put pominje u 13. veku, kada je bila benediktanski manastir, ali se ne zna kada je tačno sazidana. Opljačkana je i teško oštećena 1280. godine, a obnovljena 1370. po nalogu kraljice Jelisavete Anžujske, i tada je najverovatnije sazidan toranj koji i danas postoji. Godine 1417. Arača prelazi u posed despota Stefana Lazarevića. Kasnije je pripala despotu Đurađu Brankoviću, koji ju je potom poklonio Pavlu Birinjiu. Godine 1551. Turci spaljuju katedralu, koja od tada više nije obnavljana.
Iz vremena kada je ovo bila benediktinska opatija, ostala je bazilika sa tri apside, od kojih je srednja viša i veća, sa masivnim zidovima od crvene opeke. Na zapadnoj strani očuvan je portal od crvenog mermera, i velika rozeta. U unutrašnjosti crkve nalaze se stubovi od sivog peščara, sa kapitelima u obliku Adama koji bere jabuku.
Ali kakva bi to srednjevekovna građevina bila ako je ne prate legende.
Jedna legenda kaže da se u Araču nakon Trećeg krstaškog pohoda sklonio i najpoznatiji krstaš, kralj Ričard Lavlje Srce. Krenuo je kući manje poznatim putem obalama reka, koje su zaleđene otežavale povratak. Kod današnjeg Slankamena na Dunavu sreo je monahe iz Arače koji su mu ponudili da prezimi kod njih. Ugrejano banatsko blato navodno je izlečilo malaksalog kralja koji je opet po drugoj legendi tu zakopao i svoj štit sa zlatnim lavovima.
Druga legenda je o hunskom osvajaču Atili, poznatijem po nadimku "Bič božiji", koji je u ovom delu današnje Vojvodine kovao plan o zauzimanju tada prebogatog Sirmijuma. Opljačkano blago, prema legendi, nakon Atiline smrti 454. godine, zajedno sa kovčegom, završilo je u Tisi i do danas nije otkriveno gde.
Do lokacije se može doći kolima ali se oko 5 km vozi zemljanim putem. Na samoj lokaciji nema nikakve infrastrukture osim jedne table ali je uredno održavano i postoji kontejner za radnike.
Ne mogu a da se ne podsetim jedne lokacije u Lisabonu na kojoj se naplaćuje ulaz, postoji suvernirnica, organizuju se izložbe i koncerti i za isto provedenog vremena sam potrošio 20ak evra. Skoro sa svakog izleta se vratim sa tim stavom da mi ne umemo da promovišemo i iskoristimo potencijal koji imamo.