Malo opštih podataka:
Elem, izvori i slapovi se nalaze u selu Donji Taor, podno Povlena, dakle – u Valjevskim planinama.
Zašto se mesto zove baš Taor - nije pouzdano utvrđeno. Ima nekih učenih nagađanja o poreklu imena, kao i o tome ima li veze sa gorom Tavor i preobraženjem, ali u tu priču sad nećemo ulaziti…
Postoji put kojim se do ovog mesta dolazi iz Valjeva, ali… mi nismo koristili taj put
Došli smo iz pravca Kosjerića, jer smo pravili jedan izlet na tu stranu. Još ću ovde dodati (iako to nije tema), pozdrav mojoj školskoj drugarici Biljani, koja je prva u moju glavu ubacila ime ove varošice kao mesta koje vredi posetiti. Pa, ako ništa drugo, proskitali smo tuda i našli razne neke zanimljive prizore, a u ovoj epizodi ćemo nastaviti o slapovima
Dakle, krenuli smo sa Divčibara, i od Crkve u centru krećemo ka Kosjeriću (do kojeg ima 18km, ali to je do table koja označava ulazak u mesto). Ulazimo u sam Kosjerić, isključenjem sa one magistrale za Požegu, skretanjem desno ispred same benzinske pumpe, pa onda još malo napred, i tu je raskrsnica gde se udesno odvaja put za razna neka sela, od kojih jedno ima pomalo (literarno i pojmovno) zbunjujuće ime: Seča Reka.
Do same ove raskrsnice od pomenute divčibarske crkve izmerismo 24km. E, odatle pa nadalje otprilike vam važi princip „drž’ desno“ na svim narednim raskršćima… Kojih ima. A bez putokaza.
Put kojim se nastavlja vožnja je na početku prilično dobar, do cementare Titan. Odatle nadalje… baš i nije sjajan, a ima deonica i gde je prilično *** i uzan, pa treba paziti na mimoilaženje. Elem, od gorepomenute raskrsnice u Kosjeriću treba nastaviti još 13,5km primenom (takođe gorenavedenog) desnog principa, i… taman kad pomislite da ste se izgubili i gledate ima li gdegod koja živa duša da priupitate za put… (digresija: mi jesmo pitali za put, i dobili smo tačan opis, samo je falilo rastojanje, pa zato vi imate nas da to premerimo
.
Opis je bio: samo praaavo ovim putem, pa kad naiđete na dva groblja, tu skrenete desno.
Ali… usput ima grobalja na više mesta, taman za jedan solidan putnički zbun… onda ćete stići do jedne Y raskrsnice na kojoj se zapravo i nalaze 2 groblja (
), a i tabla koja vas usmerava desno, na još malo lošiji (makadamski) put ka ovoj izuzetnoj prirodnoj lepoti.
Odatle, vozite pravo oko 2,5km, i… na jednoj ni po čemu posebnoj krivini ulevo, ipak postoji putokaz „Taorska vrela. Pešačka staza, 15min ->
Evo tog mesta - na livadi gde je Čarli parkiraju se posetioci koji dolaze ovim putem. Kad smo stigli, bilo je već petoro kola tu. Ali nisam sigurna da su njihovi putnici prošli istom stazom kao mi, a malo kasnije ću vam kazati i zašto
Da ne shvatite pogrešno moje reči o teškoćama pronalaženja ove miline Božje: da, putnicima bi bilo lakše kada bi postojali putokazi, kada bi drumovi bili u bar mrvu boljem stanju i kada bi ova lepa mesta bila dostupnija. Ali… kao što su već neki primetili, skrivene lepote Srbije ostaju lepote samo dok su skrivene
Staza vodi delimično kroz šumicu, pa je ugodna za hodanje, da ne kažem user friendly. Natamo nizbrdo, natrag…
Uglavnom, kako se i vidi, nije to neka naročita strmina, a još ako idete ovako krajem leta kao mi, verovatno će i vama dobrodošlicu i usputno okrepljenje ponuditi…
Očigledno je ovo jedna od onih ’staza kojima se ređe ide’, inače bi ljudi već sve obrstili…?
Ili ipak ne? Naravno, staro pravilo kaže: ne beri po šumi bobice za koje nisi 100% siguran šta su. Nego ja eto živim u ubeđenju da valjda sav narod zna kako izgleda kupina u svojoj prirodnoj okolini…