A onda, kao što već rekoh: duša naša,
Gračanica Zadužbina je kralja Milutina, njegove žene Simonide i sina Stefana. Podignuta je 1321. godine, na mestu stare crkve u kojoj je bilo sedište Lipljanske eparhije i obdarena bogatim poklonima, kako u imanju tako i u povlasticama. Posvećena je bila najpre Blagovestima, a onda Uspenju Presvete Bogorodice.
Darovna povelja je ispisana na zidu crkve, u desnoj kapeli, ispod freske Proroka Ilije. Povelja je ispisana u 53 reda, a završava se kitnjastim kraljevim potpisom i godinom 6830. (1321), u donjem desnom uglu.
Nalazi se u srpskom selu-enklavi Gračanica, desetak kilometara od Prištine.
Šta da vam pričam o njoj? Rušena je, pljačkana, zaboravljana i obnavljana... Od prvobitnog manastirskog kompleksa ostala je samo crkva, na svu sreću (ili Bogu hvala) prilično dobro sačuvana.
Sve naše crkve i manastiri imaju iste sudbine. Ali reče jedan Čovek, jednom: Srbi su zavetni narod, koji u svakom vremenu ima priliku da sa Bogom obnovi ili naruši zavet.
Po opet jednom bajkovitom predanju, kralj Milutin je zaspao pred bitku na reci Gračanki, i u snu mu se javio anđeo Gospodnji rekavši mu da će pobediti i da iz zahvalnosti Gospodu Bogu za pomoć koja mu je pružena, treba da sagradi crkvu čiji će mu se oblik prikazati. Probudivši se, kralj je na nebu ugledao beli oblak koji je imao oblik crkve. Nakon pobede, on odmah pozove najbolje majstore i naredi im da započnu gradnju nebesne crkve.
Sama crkva, sa pet kupola, dvostrukim upisanim krstom izvedenim u vertikali, prelepom kitnjastom krovnom strukturom koja se smatra petom fasadom, jedinstven je arhitektonski biser bez premca u crkvenom graditeljstvu obeju hrišćanskih crkava.
Priprata je dodata kasnije, pretpostavlja se u vreme kneza Lazara.
Pedesetih godina su postavljeni prozori u njenim lučnim otvorima, prosti, sa metalnim okvirima, tek da zaštite živopis i od vremenskih uslova, i od ptica. To je urađeno kao privremeno rešenje, ali evo, traje i do danas.
U Gračanici se trenutno završava jedna ozbiljna i dugotrajna restauracija, rađena je ozbiljna zaštita temelja i čišćenje fresaka.
Stvarno treba da vidite kako samo sijaju!
Ostavili su jedan čađavi pravougaonik na stubu da se vidi razlika, prosto da ne poveruješ...
Zamolili su nas da fotkamo umereno, jer inače ne dozvoljavaju unutra nikako, ni bez blica, strancima, našima još i gledaju kroz prste.
Veličanstvena je. Neverovatna. Prelepa.
U novembru '18. je planirano da budu skinute sve skele i otkrivene sve freske, baš za moj Đurđic, pa ako želite da vidite kako to rajsko mesto sada izgleda, uplanirajte neko putovanje.
Makar preko ovih organizovanih tura, ako se još plašimo da dolazimo individualno (pogotovo mi sa pogrešnim tablicama), ali otidite, nemam pravu reč koliko se oni najiskrenije raduju što nas vide.
U crkvi se nalazi i freska koja prikazuje rodoslov dinastije Nemanjića.
Prikaz Strašnog suda, neverovatan, 150 godina pre onog čuvenog Mikelanđelovog
Sveti kralj Milutin i njegova supruga kraljica Simonida prikazani su u centralnom luku kao vladari kojima sam Gospod daje vlast preko anđela koji na njihove glave spuštaju krune.
Još par reči o Simonidi, vizantijskoj princezi, kćeri cara Andronika II i poslednjoj supruzi kralja Milutina.
Njeno jedinstveno ime, kažu, potiče od činjenice da je njena mati mnogo dece izgubila na porođaju, pa je savetovano da se tokom porođaja čitaju molitve ispred ikona dvanest apostola sa dvanaest upaljenih sveća, a kada se dete rodi treba mu dati ime po onom apostolu pred čijom ikonom je sveća najduže gorela. Desilo se tako da je u času princezinog rođenja sveća još uvek gorela jedino pred likom apostora Petra, pa car odluči da svojoj jedinoj kćeri da ime prema apostolovom svetovnom imenu Simon – Simonida.
Godine 1299. Milutin je već ojačao srpsku državu u toj meri i proširio njene granice nauštrb vizantijskih teritorija (a setimo se, ranije je bila vizantijski vazal, zavisna i podređena), da je zahtevao od cara Andronika Drugog da mu za ženu da vizantijsku princezu, carske krvi.
Imajući u vidu da su svi vojni pokušaji Vizantije da se odbrani i vrati teritorije propali, i da je, neki kažu, Milutinova vojska došla na 80km od Soluna, Andronik nije imao druge nego da ovaj Milutinov zahtev ispuni.
Najpre je mislio da mu da svoju sestru, udovicu Jovana II Velikog Komnina, ali je ona to odbila, zaklanjajući se iza vizantijskog običaja da se dostojanstvo umrlog suružnika čuva godinu dana. Naravno da je ovo razbesnelo i Milutina kralja i Milutina muškarca, i da je njegov zahtev postao još izričitiji.
Jedina neudata vizantijska princeza carske krvi bila je Simonida. Petogodišnja devojčica Simonida. A Milutin je imao 45 godina.
I grčka i srpska crkva su izrazile svoje protivljenje ovakvoj uniji, mada iz različitih razloga, ali to nije odvratilo Milutina od njegovog nauma. Kraljevska pratnja je izašla pred Simonidu, i ostalo je zapisano da je Milutin čak sjahao sa konja pred njom (što je bilo krajnje neuobičajeno), i poklonio se, kao da dočekuje svoju vladarku, a ne suprugu.
Tadašnji običaji smatrali su da je devojka zrela za udaju sa 12 godina (!), jer tada može da ispuni bračne dužnosti. Pošto je Simonida bila mnogo mlađa, očekivalo se da će ona na dvoru svoga muža biti odgajana do tog vremena, kada bi preuzela svoje obaveze u braku.
Postoje i zapisi (doduše, to su pisma lica nenaklonjenih Milutinu) koji kažu da on nije želeo da čeka toliko dugo i da je uzeo Simonidu kada je imala svega 8 godina, te da joj je tako ’pokvario matericu’, pa ona nije mogla da ima decu. Ko to sad može znati...
Ostaje činjenica da je ona u nekom momentu pokušala da se zamonaši i tako ’izađe’ iz braka, ali ju je njen brat vratio Milutinu. Zamonašila se tek nakon Milutinove smrti, a ostalo je zabeleženo i da ga je predano i požrtvovano negovala pred smrt, za vreme njegove iznenadne bolesti.
Jeste Milutin bio grešan, kao i svaki čovek pod nebom, ali i pokajnik, i crkva ga je kanonizovala nekoliko godina nakon njegove smrti i proglašen je Svetim kraljem.
Sahranjen je u njegovoj grobnoj crkvi u manastiru Banjska, zatim su pred Kosovski boj njegove svete mošti prenete u Trepču, a odatle u Sofiju, u crkvu svete Nedelje (koja se naziva i crkvom Svetog Kralja), gde se i danas nalaze, kao najveća svetinja u Sofiji.
Evo gračaničke Simonide, najmlađe i najlepše srpske kraljice, jedinstvene...
Nažalost,
svima je poznato da je restauracija nemoguća ako su oči uništene...
Gračaničku crkvu naš narod oseća naročito duhovno važnom, i nekako 'svojom' možda i više od drugih crkava. Ovo je iskazano i širenjem, odnosno 'sejanjem' gračaničke duhovnosti kroz dizanje crkava Gračanki i na drugim mestima gde Srbi žive. U temelje ovih crkava uzidano je, kao ugaono, kamenje iz pramajke, Kosovske Gračanice, i time je i semenu njenog duha omogućeno da stvori izdanak u novom prostoru.
Ovo su te crkve: Nova Gračanica u Libertvilu kod Čikaga, Kanadska Gračanica u Vindzoru, Hercegovačka Gračanica u Trebinju, Beogradska Gračanica – Crkva Svetog Marka na Tašmajdanu, i, najstarija od njih, sada već veštačkim Jablaničkim jezerom potopljena, Valjevska Gračanica.