Za ovo putovanje u prošlost treba nam i nešto znanja o tom vremenu prošlom, jer je svet naših predaka bio veoma različit od ovog u kome smo mi danas.
Ovaj dugi i predugi post je uvod u atmosferu vremena ondašnjeg i ta priča ide ovako:
Elem, tokom celog srednjeg veka, centralno pitanje i tema u svačijem životu je bilo zadobijanje spasenja duše.
Crkva nije samo ’gledala svoja posla i vodila svoju politiku’, Crkva je bila tu da tumači ljudima kako je ispravno živeti, u svakom zamislivom aspektu. Odnos pojedinca prema Bogu nije bio lična stvar, već je morao biti uspostavljen preko Crkve kao posrednika. Nama danas, u eri individualizma kao pretpostavljenog idealnog načina življenja, možda i nije jasno koliki je uticaj imala Crkva (svaka u svojoj zoni dohvata) na svakodnevni život, i koliko je zadobijanje večnog spasenja ljudima tada bilo bitno...
Vladari i plemstvo su se trudili da izgrade i održe dobre odnose sa Crkvom, koja je imala moć da odobri/blagoslovi neku odluku, ili da je osudi, a osuda Crkve tada nije bila olako shvatana. Svetovna i duhovna vlast su bile nerazdvojive, a saveti duhovnih otaca su služili kao korektiv samovolji vlastele, bar u nekoj meri. U idealnom slučaju. Ali, svi smo mi samo ljudi, a nema čoveka bez greha...
Gledano iz naše današnje perspektive, borba za vlast je tada bila daleko surovija, jer su se protivnici i fizički razračunavali jedni sa drugima. Doduše, možda bi i danas taj recept trebalo da se primeni, bar bi se malo razredili ti raznorazni silnici (
ovde možda nije trebalo da ispravljam tipfeler kad napisah slinici)
Za nas današnje dobro je što je postojao taj dugi period, taj dugi niz vladara koji su svi išli u istom pravcu, ka istom cilju, koji su i ostvarili. Klica tog jedinstva rodila je ideju o jedinstvenom narodu, koji je uspeo da prebrodi period turske okupacije, i vaskrsne, oslobađajući se iz ropstva, dugim nizom ratova dokazujući svoju vitalnost i iznova crtajući svoje granice.
Naša država.
Nemanjićku državu smatramo prvobitnom srpskom državom, i to i jeste donekle tako. Osim što to uopšte nije bila ni prva ni jedina srpska država tog vremena, niti je tada u Evropi uopšte postojao pojam nacionalne države kao takve (sve do 16. veka). Svi vladari su vladali nad teritorijama koje su bile lična svojina, a politički odnosi sa drugim državama, kao i unutrašnji odnosi među plemstvom, rešavani su rodbinskim vezama (brakovima), ličnim savezima (vazalstvom) i ratovima.
Ok, ono što se iz ovog kratkog opisa može zaključiti je da su braća Francuzi apsolutno u pravu u onoj svojoj poslovici: što se više menja sve više ostaje isto (Plus ça change, plus c'est la même chose)
Idemo dalje.
Loza Nemanjića.
Kao što rekoh, njihova država nije bila jedina srpska država, ni tada, kao ni pre, a ni nakon 200 godina njihove vladavine. A ipak... naša je percepcija takva. Za to je najvećim delom odgovoran rodonačelnik ove dinastije, Veliki župan Stefan Nemanja. Stasit, obrazovan, pametan, ambiciozan i prodoran, četvrti (najmlađi) sin svojih roditelja. Da je bio manje svojeglav a više poslušan i krotak, svega ovoga ne bi bilo... Međutim.
Možda je slučajnost, a možda baš i nije, da je još u mladim godinama putovao u Konstantinopolj. Kako je ovaj velelepni grad, 'carica svih gradova' delovao na mladića iz udaljene zabiti provincije Romejskog carstva (kasnije ću koristiti i, koliko pogrešan toliko i uobičajen, naziv 'Vizantija'), ne možemo ni zamisliti... A ipak, sjaj prestonice nije mu pomutio rasuđivanje. Ono što je on tamo video je: koliko je važan sklad odnosa sa crkvenim strukturama, kako se on uspostavlja, kako država administrativno funkcioniše, a takođe je uspostavio i neprocenjivo važan lični kontakt sa tadašnjim romejskim carem Manojlom I Komninom. Ne sumnjam da je Stefan bio i oštrouman i harizmatičan, a takođe i dovoljno lukav da odmah uoči i naglasi sličnosti sa aktuelnim carem. To je bio početak. Oženio je vizantijsku princezu Anu, kćer cara Romana IV. Razborit izbor u pravom smeru.
Ne mogu a da ne zaključim da je ovaj čovek bio nadareni vladar, kad je u vrtlogu i haosu vremena u kome je živeo uspeo da se izdigne iznad svega onoga što se do tada radilo kao uobičajeno, i da osmisli svoj put, svoju viziju. Tako složenu, tako ingenioznu i tako dalekosežnu viziju, da mi je najiskrenije žao što sad nemamo jednog bar upola takvog. Evo delimične liste tema kojima se uspešno posvetio i time stvorio stabilan temelj ovoj državi, čisto kao podsetnik na koliko je šahovskih tabli simultano vukao poteze, dugoročne, pre, tokom i nakon 30 godina svoje vladavine:
Izborio se protiv svoje braće da nasledi veliki deo očevine i titulu Velikog župana Raške (u toj borbi, najstariji brat, Tomislav, poginuo je u jednoj od međusobnih bitaka, Miroslav je nasledio svoj deo, Hum i deo Polimlja, a o četvrtom bratu, Stracimiru, nema mnogo daljih pisanih podataka. Ovo znači da su teritorije podeljene između dva brata, koji su suvereni na svojim posedima, a u spoljnom delovanju nastupaju zajednički, i ratuju zajedno. I da, to je baš onaj knez Miroslav za kojeg je prepisano 'Miroslavljevo jevanđelje'). Kao četvrti sin, Stefan Nemanja nije trebalo da nasledi skoro ništa.
Započinje tradiciju ktitorstva, koja u srpskim zemljama nije bila uobičajena praksa. Uz manastire niču i škole, razvijaju se prepisivački centri, kao i umetnosti i zanati vezani za neimarstvo. Umnožavanje crkava i manastira predstavlja i direktno učešće u borbi protiv jeresi. Nijedan od prethodnih velikaša nije se bavio ktitirstvom na ovaj način i u ovom obimu, iako su srpske države bile bogate, bilo je dovoljno rudnika zlata, srebra, poludragog kamenja... Nije da nisu imali para. Nisu imali ideju.
Daje bogate darove svetogorskim manastirima, i uspostavlja izvanredne odnose i sa Carigradskim Patrijarhom. U tako povoljnoj situaciji, dok boravi u manastiru Vatopedu, 1198. godine, dobija od obe strane dozvolu da obnovi ruinirani svetogorski manastir Hilandar kao srpski manastir na Svetoj Gori. Ni ovo nije bila uobičajena praksa, jedina dva naroda koja su tu imala 'svoje' manastire su Rusi i Gruzini (mada ni njihova bratstva nisu nikada bila, niti su sad, jednonacionalna). Svi ostali manastiri su bili jednostavno – pravoslavni.
Uspostavlja rodbinske veze sa dinastijama u okruženju, preko svoje dece i dece svoga brata Miroslava. Dobro, ovo se radilo i pre, možda je samo posvećivao više pažnje ispravnom izboru, jer je malo dalje gledao i malo bolje predviđao razvoj događaja. Neverovatan je uspeh njegovog pregovaračkog umeća to što je uspeo da i svog srednjeg sina oženi vizantijskom princezom, to je dodatno podiglo ugled porodice pred svim ostalima i u Evropi, a i na unutrašnjoj sceni.
Proširuje granice svoje države. Pametnom politikom. Novcem. Rodbinskim vezama. I ratovima.
Stabilizuje odnose unutar države. Umnogome se u uređenju ugledao na Vizantiju, i s pravom. Stabilnost je postigao i uz pomoć Crkve, nije slučajno nemanjićki beli orao dvoglav (preuzet od Vizantije), te dve glave su duhovna i svetovna vlast koje zajedno rade na dobrobit jednog tela.
Svoje sinove (Vukana, Stefana i Rastka) odgaja u duhu iste misije, obrazovani su, znaju jezike, veštinu diplomatije i ratne strategije, a i očeve namere su im utisnute u glave kao sudbina.
U odabranom momentu abdicira, na Državnom saboru u Rasu mirno predaje vlast svome sinu Stefanu Nemanji II Nemanjiću (opet ne prvorođenom sinu, što će izazvati sukob među braćom nakon njegove smrti, ali Stefan je bolje 'pozicioniran' ženidbom, njegov tast Aleksije III nakon smrti svog rođenog brata postao je car Romejskog carstva, a Stefan je dobio titulu Sevastokratora) i povlači se u manastir na Svetoj Gori, pod monaškim imenom Simeon. Naravno da niko ne može da ospori da je zaista imao duhovnu potrebu da se bar u starosti smiri i okaje svoje grehe (bratoubistvo, kao najveći od njih). Ali istovremeno je postigao još nešto, dao je (opet po ugledu na svetog cara Konstantina u Vizantiji) mogućnost Srbiji da i ona ima jednog pobožnog vladara u korenu dinastije i države. Kasnije, kad se pokazalo da su njegove mošti mirotočive (kao dokaz njegove iskrene pobožnosti), i on je proglašen za sveca, a time se i njegova loza smatra svetom.
Obezbeđuje svojim potomcima nasledno pravo na način koji do tada nije bio prisutan kod nas: kroz književnost. Žitije svetog Simeona su napisala dvojica njegovih sinova, Stefan i Rastko (sveti Sava). Stefan je više pisao o njegovom ratničkom životu i diplomatskom umeću, a Sava više o njegovim bogougodnim delima. U ovim tekstovima, prema literarnom maniru tog vremena, a sa (rekla bih) sasvim svesnom namerom, obojica pisaca služila su se stilom koji je prikazao paralelu između događaja iz života Stefana Nemanje i svima poznatih alegorijskih priča iz Biblije. Ovim su postigli da se, najpre, vladarsko pravo njihovog oca ne može sporiti jer se jasno vidi kao volja Božija, a i da se njegovim proglašenjem za sveca postavi temelj dinastiji neprikosnovenih naslednika za sva buduća vremena.
Izostavljanjem imena ostalih, bočnih, grana porodice uključujući i Nemanjinu rođenu braću, veoma je jasno postignut taj fokus na glavne likove koji će o(p)stati do danas. Vrhunski PR vrhunske ideje, vrhunska iskrenost vrhunski pobožnih duša ili idealan spoj svega toga? Korist jeste bila lična, ali ne samo lična, u tome je kvaka. A i možda se baš tako zbilo jer je baš takva bila volja Božija... i u tome je takođe kvaka.
Dalje od prve dve dinastičke generacije nema svrhe da idem, ako vas tema zainteresuje, naći ćete štivo.
A ipak se oduži ovaj esej, izvinjavajte.
Naša istorija je zanimljiva i ne može se iole koherentno prepričati a da to bude kratko
Mi smo jedan živopisan, iskričav i neočekivano pronicljiv narod, kvantnog uma, britkog i duha i mača, žestokih strasti i detinje čiste duše. Zanimljiv narod - zanimljiva istorija.
Ali istorija je, to svi znamo, projekat koji je još uvek u toku, pa nam je i sadašnjost zanimljiva.
Skoro do granice izdržljivosti...