Da prokomentarišem i jednu očiglednu činjenicu o ovom mom tekstu: nisam pisala o samoj arhitekturi crkvenih građevina, o stilovima u gradnji, delovima koji su doziđivani i njihovom redosledu, periodima kada su obnavljani freskopisi... Nemam dovoljno znanja da o tome govorim, a nisam baš zagovornik kopi-pejst varijante, više volim da prepričavam film koji se složio u glavi nakon čitanja materijala tokom pripreme za odlazak (štreber) i slušanja vodiča, sveštenika i monaha koji su nam o ovim svetinjama govorili.
Ali to je sekundarni razlog.
Primarni je to što za mene ove crkve i manastiri nisu tek zgrade, i njihovu sveukupnu vrednost ne vidim u samom njihovom zidanju i ukrašavanju. Mnogo mi je bitnija ta priča koju oni pričaju, o vremenu, o ljudima i o narodu. To sam pokušala i da prenesem, sve računam – faktografija je svima dostupna, bilo preko interneta, bilo preko knjiga. Te žive priče, prošle i današnje, koje govore ti monasi i sveštenici... To je neprocenjivo.
Ovo je bila (jedna sasvim subjektivna) priča o deliću naše istorije, deliću naše teritorije i deliću našeg srca, ukoliko se uopšte može svojatati bilo šta od pomenutog...
Naravno, imali su Srbi i države i kraljeve i davno pre Nemanjića, ali nakon svetog Save, ili možda baš zbog njega i prihvatanja svetosavskog pravoslavlja, ovaj prostor je nekako ostao zgusnuta i materijalizovana suština onoga što danas čini nas kao narod. Meni bar tako izgleda.
Doduše, moja južna baka, baba Drina, je imala običaj da kaže „Nikad neje bilo da nas neje bilo. U Pomoravlje je Bog stvorio svet“
što je nešto malo severnije od samog KosMeta, ali nisam ja ni dr Deretić, ni forenzički antropolog/genetičar pa da dokazujem kao oni da je tu pupak sveta.
Ali jeste srce ovog našeg današnjeg naroda. Toliko znam.
Trajalo je ovo pisanje...
Kao što rekoh, ovo nije religiozni tekst. Nije ni politički. Ali svakako nije ni čisto turistički, ne umem.
Imajući u vidu da sam opisivala uglavnom svetinje naše Crkve, a da je odnos prema religiji toliko ličan da tu nema ni smisla zalaziti, izbacila sam sve što mi se činilo previše na tu stranu, da ostane uglavnom istorija. I moji lični utisci i razmišljanja, neizbežni.
Na ovom prostoru mi imamo veoma dugu prošlost. Za budućnost uvek iznova moramo da se izborimo.
Tako to treba. Da se ponovim, zavetni narodi ne nestaju tek tako.
Citiraću ovde i nekoliko odlomaka iz knjige Zavještanja Stefana Nemanje
„Narod koji nema svoju zemlju ne može se nazvati narodom.
Narod čini zemlja, čedo moje milo.
...
Nikada se ne odvajajte od zemlje i nikad ne odvajajte zemlju.
Okupite sve naše zemlje i okupite se svi u zemlji.
Ne otkidajte se od zemlje i ne otkidajte zemlju ni sebi ni drugome.
Ako narod ima majku, onda mu je majke zemlja na kojoj živi. Ona nas uvijek iznova rađa i hrani. Zemlja je vječna rodilja naroda.
Čuvajte je i ljubite, čedo moje. Ljubite joj ne samo polja i planine, i rijeke i more njeno, nego svaku njenu stopu i svaku grudu. Morate znati, čedo moje milo, da je u toj grudi što može da stane na dlan sva zemlja. Zato uzmite svoju zemlju na dlanove i ne ispuštajte je nikada i ni za šta iz svojih ruku, jer ste sa tom grudom zemlje u ruci narod, a bez te grude, praznih šaka, samo skitnice među narodima.
...
Grobovi, čedo moje, grobovi i kosti čine narod.
Oni koji ne znaju za svoje grobove i kosti nikada neće postati narod. Oni su sličniji vukovima i lisicama, koji ne znaju za svoja groblja.
...
Zapamti, čedo moje, naša groblja su najsvjetliji biljezi našeg naroda i najsvetiji graničnici naše domovine.
Ako ti niko živ ne može kazati dokle dopire tvoja zemlja i tvoja baština, potraži kosti i grobove, i mrtvi će ti istinu kazati.
...
Izgovori, čedo moje, našu najveću riječ, izgovori SRB, pa mi reci koliko ti u ušima traje. Tren. Izgovorena riječ traje dok se izgovara, pa nestaje kao dah iz grudi koji ju je proizveo.
Samo napisana riječ ostaje.
...
Napisana riječ traje duže od usta koja su je izgovorila, i grla iz kojeg je doviknuta, i ušiju koje su je čule. Traje vječno.
...
Mi smo ponekad bivali zapisivani tuđom rukom u tuđim knjigama i tuđim pismom. A pero u tuđoj ruci, sine, opasnije je od mača.
Postaćemo narod kad se svojom rukom zapišemo u svojim knjigama i svojim jezikom i pismom.“
Za kraj, jedan poseban pozdrav, štono reče Beogradski Sindikat:
Dogodine u Prizrenu!