Krenuli smo ka Tvrdjavi, ka kojoj nas je uputio ljubazni stariji gospodin koga smo sreli usput...od kapije pocinje prava "vasarska atmosfera", koju ne volim, ali, buduci da sam poslednji put bila na vasaru 1978. godine u Varvarinu- ova "vasarska guzva" mi je bila cak i zanimljiva...
...ako izuzmemo porast temperature od nekoliko stepeni pri prolasku pored jaga i prasica koji su se vrteli na raznju, velikih zemljanih posuda u kojima se kuvao svadbarski kupus, kotlica u kojima se kuvao juneci gulas....blata na pojedinim delovima, pa se nije moglo prici svakom "standu i sokaku", moglo se podneti!
....desno od staze koja je vodila ka Tvrdjavi bili su postavljeni ti standovi , na kojima su seljaci iz okolnih, ali i ostalih sela u Srbiji izlagali i prodavali svoje proizvode...bilo je tu svega, sto je, po mom misljenju, pravo lice Srbije: ljubazni domacini koji su objasnjavali kako se neko znanje prenosi sa kolena na koleno u njihovoj porodici, zene koje su izlagale razne kulinarske poslastice- slane i slatke, zimnica...komad neke pite, ili nekoliko kolaca, ili parce "sarmice u crevcima" kostalo je simbolicnih 20 dinara (sav prikupljen novac namenjen je, npr. izgradnji crkve u tom selu), a sa leve strane staze satre-restorani sa standardnom vasarskom ponudom i svime sto sam vec navela...da se "upotpuni atmosfera" u jednom "restoranu pod oblacnim nebom" jedna pevaljka se "umilnim glasom slavuja iz bare+scenskim efektima" svojski potrudila da upropasti lepu staru narodnu pesmu....