Kada krenemo da se vracamo od Ceha ka nasem odmaralistu, sa desne strane se nalazi mali pristan...tu su, ponekad, stajali taxi-camci...kada bismo uhvatili neki od tih, bili bismo presrecni...jer, putovanje nije bilo nimalo jednostavno, a trajalo je dugo...vozom bi se kretalo sa perona Zeleznicke stanice Beograd popodne ili uvece...putovalo se cele noci, preko Bosne i Hrvatske, a u Kastele, predgradje Splita, stizalo se tek u prepodnevnim satima sledeceg dana...u zavisnosti od reda voznje tog trenutka i slobodnih karata, ka ostrvu se kretalo izmedju 10-11 h ujutro i 16 h popodne...pa put brodom ili trajektom 1 sat i 45 minuta...pa cekanje tog camca, koji nas je vozio jos 15-20 minuta do odmaralista...stizalo bi se u predvecerje tek...
Ako ne bismo mogli da odmah uhvatimo prevoz do ostrva, sledila bi setnja po Splitu...Dioklecijanova palata, Splitska pijaca, na kojoj bi se, ponekad, pazarile "dzidze"...za plazu, ili kad smo bile starije- kozna galanterija i obuca- "rimljanke", "apostolke", "opanci" moderne verzije...to je bas bilo "in", kad sam ja bila tinejdzerka...kozne ogrlice, narukvice, za ruku i nogu...
...perlice za nizanje na kosu, pletenice...odlazak u veliku prodavnicu "Jugoplastike", gde smo kupovali duseke za plazu, kofice, grabuljice, slaufe, misice, plasticne sandalice za nas i patike za vodu za roditelje, kakve su nosili pametni Nemci- turisti...da im bude laksi ulazak u vodu...ako je bila ta varijanta, prvo bismo ostavili sav prtljag "na cuvanje" u garderobi Zeleznicke stanice Split..koferi- starinski, cetvrtasti, cesto od kartona...platnene karirane putne torbe...evo opet slika nasih torbi i kofera, u mojoj glavi!
...onda bismo seli u restoran na stanici da popijemo nesto za osvezenje, iskoristimo toalet i pojedemo neki dorucak...ako bi se stiglo ranije vozom, a brod kretao kasno popodne, nekad bismo otisli na Bacvice, gradsku plazu u Splitu, da iskoristimo taj dan za plaziranje...nekad bismo otisli na obliznju planinu Marjan, a nekad bismo sedeli u jednom divnom parku sa starinskim kitnjastim belim klupama...beli kamencici pod nogama...tu je bila fontana, na kojoj bismo se osvezavali kad je bilo pretoplo, gledali gomile golubova, koji bi skakutali oko nas, u potrazi za hranom...secam se da smo, jednom, kupili peceno pile, neke kajzerice, i u tom smo parku rucali...na klupi...posle mnogih dolazaka, Split sam osecala "kao svoju kucu", a tata je, upoznavsi se sa jednim vlasnikom konobe u Milni, spijateljio sa bivsim fudbalerom Draganom Holcerom, koji je u Splitu otvorio jedan od prvih kafica...nekad bismo i tu sedeli, cekajuci vreme za brod...vlasnik mi je poklonio divnu casu sa stopicom, sa logoom kafica...godinama sam je cuvala, kao relikviju...dok nije naprsla...