Naravno da smo kasnili u odnosu na onaj optimistični raspored koji je naveden u agencijskoj brošuri. Ne mnogo, ali ipak – u Ajačo smo stigli u 2 popodne.
A onda:
Slušaj ’vamo! Svi da ste na ovom istom mestu u 16h. Ne čekamo nikoga! Rekli su nam u luci da poranimo na ukrcanje za povratak, da ne bismo noćili na Korzici. Ako ne ukrcamo bus na vreme na zadnji trajekt…
Moramo da ukrcamo bus na vreme!
Štabre, ovoliki put smo tukli za 2 sata ovde?! Kasnimo u dolasku, al’ ćemo da poranimo u odlasku?
Daj šta daš…
Skraćena, trčeća turica centralnih mesta vezanih za centralnog lika lokalne (ok, ok, možda i sveevropske) drame
Gradska kuća, i na tom trgu pozicioniran Najveći Sin u maniru rimskih imperatora, a uz prigodan natpis o časti, patriotizmu i slavi (i ima da ga gledamo, ko bele lale
)
Rodna kuća Njegova, u kojoj je sada muzej (nismo ulazili kolektivno, a nisam ni ja samostalno, jerbo nisam neki fan lika i dela mu)
Ako je za utehu, makar nisu porušili okolne kuće da dodatno istaknu ovu jednu…
Katedrala, Crkva Uspenja Bogorodice, u kojoj je On kršten. U baš toj krstionici…
Glavna pešačka zona Rue Cardinale Fesche, koja ponosno nosi ime Napoleonovog ujaka. Da, i ulica i trg nose ime kardinala Feša, ali spomenik – kao i na SVIM trgovima ovog grada – je spomenik Njemu!
Nebre, ne našem Njemu, nego njihovom. I sa takvim idejama ćut! snooty: