Elem, kao što ste videli, tokom dana je oseka i linija gde počinje more je prilično daleko.
Na svim panoramskim fotkama mogli ste videti ljude kako špartaju po tom pesku. Nikako mi nije bilo jasno zašto. Da li traže bolji ugao za fotografisanje? Ili zato što je to jedinstvena prilika da se prošeta morskim dnom?
Mada, verovatno bih i ja uradila isto da smo imali mogućnosti da ovde ostanemo duže, ili dođemo dvaput (smeštaj u nekom od butique-hotelčića na samom ostrvu nam je malo van platnog razreda). Ovako, kad si vezan za grupu…
Mi smo stigli na parking u 10. Pola sata je odnelo dok je vodičica pribavila karte i platila parking za autobus, taman za brzinsku kofi/piš pauzu, i u podnožje samog ostrva smo pristigli u 11:17
Dok se grupa skuuuupila (pošto se ide peške od biletarnice do ostrva), i tako to…
Bilo kako bilo, tu smo proveli eto – od 11 do 16h.
Nije to malo.
Nije mi bilo dosta.
No, u ovom životu stignemo ono što stignemo, vidimo ono što vidimo, i treba biti vrrrlo zahvalan za tu privilegiju.
Za kraj ove balade dodaću nekoliko sličica pozajmljenih sa neta (koje su radili neki bolji fotografi), kao ilustraciju šta je bila ta udica koja me je povukla na ovo putovanje
Zar nije čista magija?