RuanJedna od turističkih zanimljivosti ovog grada koje ističu vodiči je ta da se ovde desilo suđenje i egzekucija francuske heroine za koju smo svi čuli: Jovanke Orleanke (Jeanne d'Arc, Deva od Orleana). Ponoviću ovde priču o njoj.
Rođena je u selu Domremiju, u pokrajini Šampanji, na severoistoku Francuske (tada pod vlašću Vojvode od Burgundije, saveznika Engleza), kao jedno od petoro dece sitnog zemljoposednika. Porodica je bila siromašna, i njeni braća i sestre su svi umrli još kao deca. Roditelji su joj stradali kada su Englezi zauzeli Domremi, a brigu o Jovanki je preuzeo njen ujak. Iako je taj čovek bio imućniji, Jovanka je ipak (kao Pepeljuga), nastavila da čuva stado i živi izuzetno skromno.
Glasove svetaca (Svetog Mihajla, Svete Katarine i Svete Margarete/Marine) prvi put je čula sa 13 godina, i oni su joj poručili da živi čisto i smerno, kako bi bila dostojna misije koju će joj Bog jednoga dana poveriti.
1428. godine, kada joj je bilo 16 godina, prima poruku da je njena misija da pomogne prestolonasledniku Šarlu da istera Engleze iz zemlje.
Ok, ima zadatak i kreće da ga ostvari. Koliko je to bilo lako? Ona je seljanka. Čobanica. Klinka. Žena.
Šarl je tada boravio u dvoru u gradu Šinonu (Chinon), relativno blizu, ali do njega se nije moglo tek tako. Jovanka odlazi zapovedniku obližnjeg grada Vokulara (Vaucouleurs) da objasni svoju misiju i dobije pratnju do prestolonaslednika. Naravno, i tu je prošlo izvesno vreme dok su je uopšte shvatili ozbilijno, i to tek nakon što je 'videla' ishod jedne bitke tri dana pre nego što je glasnik doneo vest...
Bilo kako bilo, Jovanka uspeva da se probije kroz teritoriju koju drže Burgundi (preobučena u vojnika) i najzad stigne pred prestolonaslednika, ali joj on već na prvom susretu postavlja zamku: posedne na tron jednog od svojih dvorjana, a sam se preoblači u 'građansku' odeću i staje u masu okolne svite. Jovanku ovo nije omelo, i iako njegov lik nije nikada videla, nepogrešivo ga uočava u gomili naroda i klanja mu se do zemlje, potpuno ignorišući figuru koja sedi na tronu.
U ovom istorijskom trenutku, skoro cela teritorija Francuske je okupirana. Jovanka saopštava Šarlu da je volja Božija da on bude krunisan u katedrali u Remsu (kao svi regularni francuski kraljevi) i zauvek otera Engleze. Ok, ali i Rems je okupiran, a na putu do njega i Orlean koji se još jedva drži pod opsadom. Šarl odlučuje da pošalje Jovanku u Orlean, kao test njene misije i kao očajnički potez nekoga ko više nema šta da izgubi.
Po dolaku pred Orlean, Jovanka diktira pismo engleskom zapovedniku u kome ga moli da prekine opsadu i napusti položaje jer je to volja Božija, a ako ne bude hteo da posluša – ona će ga oterati, a njegova vojska će osetiti gnev Božiji. Možete zamisliti smeh okupljenih vojskivođa kad su čuli ovako sulud ultimatum?
Međutim...
Devet dana kasnije, do ushićenja verskog zanosa inspirisana francuska vojska slama opsadu i oslobađa Orlean. Tek tako.
Pa, vest o tome da na čelu francuske vojske stupa od Boga poslata Devica osloboditeljka pročula se vrlo brzo. Na obema stranama. Jednima – nada i oduševljenje, drugima – strah.
Mesec i po nakon toga, Šarl VII je krunisan u katedrali u Remsu. Jovanka tada smatra da je njena misija ispunjena i moli svog kralja da je oslobodi dužnosti, što on i čini, i Jovanka se vraća svojoj kući.
Hepiend? Daleko od kraja i daleko od sreće...
Cela situacija je sasvim komplikovana, sa više aspekata. Šarl bi se rado odrekao daljih usluga ove devojke, jer smatra da sigurno može i bez nje, a i ne želi da mu neko 'krade slavu' za naredne pobede, u koje je siguran. Osim toga, ceo ovaj stogodišnji sukob se Jovankinim pojavljivanjem i otvoreno pretvorio u verski rat – imajući u vidu da su Francuzi katolici, a Englezi protestanti. Naravno, u ratu je sve dozvoljeno, pa i tvrdnje da Šarlova kruna nije od Boga, već od onog drugog, i da glasovi koje je Jovanka pominjala u stvari dolaze od nečastivog.
Osetljiva tema u celom srednjem veku, kada se čvrsto smatra da pojedinac može ostvariti kontakt sa Bogom jedino kroz Crkvu...
U svakom slučaju, Šarlu bez Jovanke ne ide baš sjajno, pa je ponovo pozvana da se priključi vojsci. Nažalost, bitke i dalje ne idu sjajno i Jovanka, maja 1430. godine, pada u ruke Burgundaca koji ratuju na strani Engleza.
Nije se nimalo zabrinula, jer misli da će je njen kralj spasiti otkupom, no Šarl nije ni prstom mrdnuo, a kamoli ponudio bilo kakav otkup. Tako je ona prodata Englezima, za ne naročito veliku sumu od 10.000 francuskih livara, i prebačena u kulu u Ruanu, tadašnjem sedištu engleske vlasti u Normandiji.
Mogli su joj suditi za nepokornost engleskim vlastima, za učestvovanje u oružanim sukobima protiv regularne engleske vojske na regularnoj engleskoj teritoriji, ali to ne bi bilo dovoljno.
Morala je biti srušena vera naroda u njenu misiju.
Stoga – suđenje za jeres.
Morao ju je osuditi sveštenik njene Crkve, pa su pronašli takvog: biskupa iz Bovea, Pjera Košona (Cauchon – u prevodu: svinja)
Pa dobro, koliko teško može biti osuditi za jeres neuku i nepismenu seljančicu? E... ispostavilo se da baš i nije sasvim lako. Suđenje je trajalo godinu dana.
Nisu joj postavljali samo pitanja vezana za te glasove koje je čula, kad ih je čula, kojim su joj se tačno rečima obraćali, gde je to bivalo, šta je tad videla, itd, isl... Odgovarala je i na pitanja tipa: zašto je oblačila mušku odeću kršeći volju Tvorca koji ju je načinio ženom? (ovo je na kraju bio tehnički razlog za osudu, koliko god se nama sada činio smešnim)
Pa onda teološka trakalica-pitanja smišljena tako da je navedu da kaže pogrešan (po crkvenom stanovištu) odgovor kako bi sama sebe osudila... Danas najčuvenije pitanje od takve fele je bilo: da li tvrdiš da si u milosti Božijoj? Prosta da/ne pitalica, zar ne? Caka je u tome što oba ova odgovora potvrđuju krivicu, zato jer je smrtniku nemoguće da ovo zna, milost Božiju nosi Duh Sveti po sopstvenom nahođenju, a spoznaćemo jesmo li je imali tek u momentu Strašnog suda. Ako odgovori 'da', onda je kriva za jeres, ako odgovori 'ne', opet sebe okrivljuje za lažno predstavljanje kao izaslanika Božijeg. Aha, sad su je sigurno uhvatili?
Ostalo je u zapisniku da je na to pitanje Jovanka odgovorila ovako: Ako nisam, neka me Gospod udostoji svoje milosti, a ako jesam, neka me u svojoj milosti uvek sačuva. Seljanka. Čobanica. Klinka.
Ne samo čvrstina njene vere, već i ovakvi odgovori na lukava pitanja, imali su za posledicu da je mnogi od njenih tužilaca ostao pod utiskom da je ova devojka ipak 'prava stvar', i da nije baš mnogo pametno osuditi je... Zato je crkveno veće na kraju brojalo ukupno 37 sudija.
Mučenjem i zastrašivanjem 'svedoka' su oni ipak došli do zadovoljavajuće količine 'dokaza' protiv Jovanke, doneta je presuda da je kriva za jeres, i odmah sutradan, 30. maja 1431. je spaljena na lomači na trgu u Ruanu, odevena (kao svi jeretici u toj situaciji) u belu halju na koju su prišiveni crveni đavoli.
Nakon spaljivanja, ostaci su pregledani, da bi se sa sigurnošću moglo znati da je zaista ljudsko telo izgorelo na lomači, a zatim su ti ostaci još dva puta spaljeni, kako bi se redukovali u sami pepeo, koji je onda prosut u Senu, da joj ni traga na Zemlji ne ostane.
No, ovakav postupak ipak nije rešio stogodišnji rat u korist Engleza, i iako je sam rat trajao još 22 godine, u njemu su ipak trijumfovali Francuzi i ova teritorija je ostala pod francuskom vlašću do danas. Kanalska ostrva, međutim, pripadaju engleskoj kruni, tj. njima vlada engleska kraljica, jer nosi i titulu Vojvode od Burgundije. Da, vojvode, a ne vojvotkinje
Odmah po završetku stogodišnjeg rata, katolička inkvizicija je izvršila reviziju dokumentacije sa Jovankinog suđenja i ona je oslobođena svih optužbi i proglašena hrišćanskom mučenicom. 1909. godine je beatifikovana, a 1929. kanonizovana kao svetica i proglašena jednom od svetaca-zaštitnika Francuske.
Na trgu gde je spaljena izgrađena je crkva u njenu čast. Danas je ova crkva prilično moderno zdanje, i ne služi više kao religiozni objekat, već kao muzej Jovanke Orleanke. Ulaz je besplatan, ali ne stigosmo...
Memorijal spolja izgleda ovako...
... a na samom mestu te lomače podignut je krst