Nastavak ove sage, tj. priključenije, koje će vam objasniti zašto ja sad volim ovaj grad, ide ovako:
Dobili smo najzad voljno kad je grupica upornih rešila da odmaršira na ono brdo, da idemo sami dalje u šetnju.
Fala lepo. Daj da sednem negde, i da maznem neku supu... dehidrirala, slabačka toliko da jedva hodam...
Ručak se služi od 13h. Do tada, sedi u kafić, poslastičarnicu, parkić, gde hoćeš...
Ok, idemo lagano nizbrdo, pa ćemo od jednog do drugog. Meni muka, 'oću da svisnem od samog pogleda na hranu... Samo limunada dolazi u obzir...
Odoše oni da švrljkaju, ja ostala da sedim u kafiću... Da li je Madame ok? Ma, sve je ok, daj samo još te limunade, da preživim do podne...
Pola jedan, vratiše se po mene...
Siđosmo, sasvim polako, nazad do luke, ima tu koliko hoćeš restorana.
Ribljih. Logično.
Prvi, drugi, peti... Ne mogu ja dalje, sedi di si... Eto menija...
Kakva pileća supica, kakvi potaži, kakvi bakrači... Ne nadaj se da ćeš to dobiti...
Bouillabaisse! Ok, ja kao otprilike znam da je to neka jedinstvena riblja mućkalica, nešto između fiš-paprikaša i čorbe, delikates svetskog glasa... Ali ja sam bre bolesna, i muka mi je i od mirisa ribe, pa sedim u nekom ćošku, unutra gde radi klima, i pokušavam da dišem duboko i sporo, ne bi li mi se smirio i stomak i sve ostalo...
Bonjour. Monsieur, s'il vous plait, znam da to nije na meniju, nije ni u jednom od restorana u luci, ali imam temperaturu i stomak mi je uznemiren. Mislim da bi mi prijao potaž od povrća... možete li, s'il vous plait, da pitate da li bi chef možda mogao tako nešto da spremi?
Ode kelner. (I ne šalite se da nekoga od njih nazovete garçon, to je uvredljivo, ni kod nas baš nije lepo nekome reći 'dečko'. Snishodljivo je, zar ne? 'Monsieur' sasvim lepo pasuje...)
Nema ga neko vreme, ja već upola očekujem da čujem kako lupaju pobacane šerpe i lonci besnog glavnog kuvara...
Izlazi najzad kelner iz kuhinje, a za njim se na tim vratima pojavljuje... Popaj! Samo bez lule i bez onog namignutog izraza, ali original Popaj...
Pogleda u mene preko sale, oštro, takoreći sevne očima, vidi da samo što nisam pala sa stolice, jedva primetno klimne glavom i vrati se u kujnu...
Kako je uspeo da mi spremi tu čorbicu za 10 minuta pojma nemam, verovatno je već imao bareno povrće za priloge, ili šta već. U svakom slučaju, dobih ja tu čorbu.... najbolju čorbu svih vremena! Nemam pojma koje povrće je koristio, niti šta je od tih bogovskih začina stavio, ali taj ukus... Neprevaziđen.
I još pride posle mi donese neko kao grilovano povrće sa opet nekim začinskim travkama, šargarepicu i još nešto što nisam prepoznala, i bez trunke masnoće, kako li je uspeo to da izvede, opet pojma nemam...
Pitam: šta je ovo, nisam ništa tražila, da nije greška...?
A kelner se smeška, poslao chef, garantovano diže iz mrtvih... 'Ajde kad kažeš...
Smažem ja to sve, iako sam ispočetka sumnjala da ću moći...
Posedesmo još, sve ukupno dobrih dva sata. I stvarno se ja vratila u život
.
Kažem kelneru da je chef čarobnjak i da mu prenese moju zahvalnost, mi bi da pođemo, tražim račun...
Izađe Popaj odande, da nas izljubi, ni čuti da platimo išta, a klopa bila za troje, plus pića, njihove kafe, moje limunade, valjda ceo bokal...
Pozdravismo se kao sa rođenima, tutnem kelneru kintu, on se kao ljuti, ali prihvati...
Eto.
A postoji to neko predubeđenje da su Francuzi generalno hladni i neljubazni prema strancima, da neće da govore engleski čak i kada znaju, itd, isl.
Možda. Možda je razlika i u takvoj sitnici da li smo ih prvo pozdravili na njihovom jeziku (što ja volim, u bilo kojoj zemlji da se nađem), ili već ko zna šta...
U svakom slučaju, ne da su bili pažljivi i predusretljivi, svi sa kojima smo komunicirali, a posebno u tom restoranu, stvarno me to dirnulo. I time su me kupili, zauvek.
I tek sam se dobrano kasnije setila da ne znam ni ime restorana, da ih bar poštenski izreklamiram za tu dobrotu...
I da, dugujem Marseju bar još jednu posetu, da pogledam ljudski i sve te turističke znamenitosti koje sam propustila.
Mada, kad malo porazmislim, ono najvažnije sam ipak doživela...