Posle tri dana provedenih u Kairu, bukvalno jureći za vodičem svo vreme jer ima puno toga da se vidi, krenuli smo vozom za Luksor. Uzeli smo spavaća kola da bi se naspavali, jer ko zna koje "trčanje" nas tek čeka! Prijatno nas je iznenadila čistoća u vozu i lepi široki kreveti. Ujutru su nas poslužili kafom, čajem i obilnim doručkom - sve uračunato u cenu!
U
LUKSOR smo stigli rano ujutro i odmah autobusom otišli u hram kraljice Hatšepsut, jedine žene faraona. Rekla sam vam da neću pisati o istoriskim činjenicama i legendama jer ih možete pročitati na puno mesta na netu. Iskreno, ja ih baš puno i neznam.
Iz autobusa smo vozićem otišli do hrama. Okolina je samo sama pustinja - pesak i kamen. Hlada nigde! Temperatura početkom maja oko 40° ! Zato smo obukli tanke, dugačke pantalone, udobne patike, stavili kape i naočare i poneli vodu. Hram je velelepan! Velikim, širokim stepenicama se penjete do njega.
Stvarno je izuzetno interesantno! Boje na pojedinim mestima su sačuvane. Kad pomislite da je hram stariji od 4.000 godina, pitate se kako je to moguće? Pa, bilo je pod peskom na suvom, sve dok ga nisu Poljaci celih 40 godina rekonstruisali.
Vodič nam je celo vreme interesantno i detaljno pričala o važnijim delivima hrama, a mi smo je slušali k'o mala deca. Jedino se S pravio važan jer je puno toga znao sa fakulteta, pa je dodavao ponešto u priči.
Posle detaljnog razgledanja prelepog hrama sišli smo niz ogromno široko stepenište na čijem kraju je statua boga Horusa (soko).
Oko nas gužva, kao i u svim ostalim mestima koje smo obilazili.
S je odlučio da ga slikam pored statue Horusa, ali da on kraj nje stoji sam. Dugo smo čekali da se ljudi izredjaju ispred statue, i taman sam ja izbila u prvi red da mogu da slikam, u trenutku S je bio sam, ja brzo spustim pogled na aparat da vidim da li je sve ok, kad jedna zgodna crnkinja krene da grli statuu Horusa! Vazda se nameštala u razne poze. S je kolutao očima i kazao: "Ma, slikaj, pa šta bude!". Ja iskoristim trenutak kad je ona stala iza statue i ovo je ta slika.
Mi smo nastavili svojim putem nebili napravili još neku fotografiju hrama, kad u jednom trenutku svi pojuriše za nekim prema izlazu. Raspitam se ja šta se to dešava, jer su pre desetak godina (možda i više) u tom hramu poubijali neke turiste! Čovek mi uzbudjeno kaže: "Pa zar ne vidite Naomi Kembel?".
Eto, tako sam ja propustila priliku da je fotografišem, a bila sam u prvom redu! Tek sam tada shvatila da je oko mene bilo 20-30 fotoreportera koji su je pratili, a svi su bili iza mene.
Ovo što vidite da je zagrlilo statuu jeste Naomi Kembel.
E, Dujo, Dujo, pojma nemaš...