Naš boravak od 14 dana u Mahdiji bio je ispunjen raznim izletima, a samom mestu smo posvetili nekoliko obilazaka.
Grad može da se podeli na :
- Turističku zonu na severu gde se uz more nalazi 20- tak hotela, koji su svi na divnoj peščanoj plaži.
- Stari deo grada - Medina, koji se nalazi na dugačkom rtu.
- Novi deo grada sa avenijama i višespratnicama u centru i prizemnim kućama prema periferiji.
Prvog dana smo taksijem otišli do centra zbivanja, stare tvrdjave, Skifa el-Kahla i kroz nju ušli u Medinu.
Tu se nalaze radnjice sa raznom robom i suvenirima, živopisne stare zgrade sa interesantnim vratima i prozorima u uglavnom plavim nijansama. Šetajući, došli smo do kafane na otvorenom, Place du Cairo, u senci drveća (fikus bendžamin).
Seli smo da popijemo čaj od hibiskusa sa pinjolama, gledajući niz ulicu na Mustafa Hamza mosque (džamiju).
Skrenuli smo desno prema velikoj ribarskoj luci. Pošto je bilo kasno prepodne, ribari su odavno prodali svoj ulov, ukotvili brodove i složili mreže svuda naokolo.
Malo dalje od luke je početna stanica metroa koji vozi po obodu grada i preko Monastira do Susa. Uzeli smo red vožnje...
Drugog dana smo obišli muzej, koji se nalazi u belo okrečenoj zgradi sa stubovima, desno od stare tvrdjave. Za nama su ušla dva nemca i odmah izašla, verovatno su mislili da je to kafana! U prizemlju se pored dva velika mozaika, nalazi mnoštvo skulptura kao i predmeta za domaćinstvo od terakote i kamena. Na spratu su, u centralnom delu, velike jako lepo dekorisane drvene škrinje, kao i dekoracije od rezbarenog drveta. U jednom delu su velika drvena motalica-preslica i razboj. Mahdija je od pamtiveka bila čuvena po ručno tkanoj svili.
U odvojenoj prostoriji je trezor. Poznato je da je jedan francuz, baš tu uz obalu Mahdije, prvi na svetu započeo podmorsku arheologiju. U staklenim vitrinama su lutke u prirodnoj veličini umotane u svilene marame i ukrašene zlatnim i srebrnim nakitom. Tu su i kolekcije zlatnika iz raznih epoha.
Kustos muzeja je bio jako ljubazan i svo vreme nam je objašnjavao istorijat izloženih predmeta. Na kraju nas je pustio da se popnemo na staru tvrdjavu sa koje je pucao vidik na celo mesto. Interesantan je bio kamen od koga su bile sazidane zidine tvdjave. Bio je prepun školjki!
Nastavili smo šetnju desno od muzeja, prema moru. Na prostranom trgu, ispred gradske pijace, na improvizovanim tezgama, cele porodice su od cvetova jasmina pravile ogromne bukete u obliku bidermajera. Opojan miris jasmina, zamenili su orijentalni mirisi pijace, kako smo se njoj približavali. Glasna muzika pomešana sa molitvama, uzvikivanje cena i reklamiranje robe... Zelena pijaca sa povrćem je veoma slična našoj. Medjutim voćna pijaca je daleko raznovrsnija. Kod njih istovremeno uspeva sve, od jagoda do groždja, plus egzotično voće. Kupili smo nekoliko grana svežih urmi da grickamo usput. Meso se prodaje i tranžira direktno na tezgama. Posebno je živopisna riblja pijaca, sa obiljem šarenih riba, školjki i rakova, ulovljenih tu noć. Nas je najviše interesovala pijaca sa začinima. Začini se prodaju iz ogromnih pletenih korpi i džakova. Tu je šafran, korijander, anis, kurkum, cimet, djumbir, vanila, listići raznih čajeva i još svašta. Prodavac nam je sa velikom lopaticom iz džakova, od oka, vadio začine, praveći kombinacije za roštilj, čorbu, ribu, salatu... Svaki put je na meru dodao još malo, kaže, gleda ga Alah.
Odmah pored njegove radnje su kavezi sa živinom i zečevima.
Iz pijace smo, pored mora nastavili šetnju iza velike džamije (Fatimida). Odjednom se pred nama pojavio, na klifu iznad mora, okružen rascvetalim agavama "Cafe Sidi Salem". Sišli smo stepenicama do prvog sprata gde je čuveni riblji restoran. Kako nismo bili gladni sišli smo u prizelje u "Le Lido" gde smo popili po čaj od hibiskusa sa pinjolama. Odatle puca vidik na pučinu. More je bistro i narandžasto-tirkizno-ultramarin boje, u zavisnosti gde se gleda. Sa prizemlja se kamenim stepeništem, držeći se za brodsku užad može sići do mora, što sam ja uradila. Baš tada su ronioci izronili nekoliko polipa i većih riba, verovatno za restoran.
Zatim smo obišli staro utvrdjenje Bojr El-Kebir. Dalje se nekoliko stotina metara uz samo more proteže groblje. Neke grobove bukvalno zapljuskuju talasi. Na sredini groblja je mala punska luka u kojoj su bili usidreni ribarski čamci na kojima je bila uredno složena mreža, kao i pribor, spremno za sutrašnje ribarenje.
Treći dan obilaska Mahdije mi je bio najinteresantniji. Opet smo krenuli od stare tvrdjave, ali ovog puta na levu stranu u želji da obidjemo severnu stranu rta Cap Mahdia. Sam rt je dugačak oko kilometar ipo, a na najširem mestu je širine 600 m. Ako bacite pogled na levo videćete veliki peščani zaliv u kom su smešteni, oko dvedesetak, hotela (Turistička zona).
Pravo je put koji vodi oko rta, oivičen kamenom ogradom. Celom dužinom prema moru su stene o koje su se tog dana razbijali talasi. Desno je stari grad. Lepe, sveže okrečene, stare kuće, izgradjene u mavarskom stilu. Tipično za Tunis, na kućama se posebno ističu ulazne kapije i prozori, ofarbani u razne boje, a najviše u sve nijanse plave.
Tišinu, iz nekoliko kuća razbijaju udarci razboja. Naime, Mahdija je poznata po ručno tkanim tkaninama od svile (i venčanicama od nje), kao i šalovima, tepisima... Na jednoj kući su vrata bila otvorena i čula se njihova narodna muzika. Moj muž pokuca i uz pozdrav "selam alejkum" upita da li možemo da udjemo. Bila je to mala prosrorija sa dva razboja na kojima su tkali otac i sin. Otac nije prekidao rad, a sin nas je odmah ponudio čajem. Pričali smo sa njima o svemu. Kažu, teško se živi, a radi se od ujutru do uveče. Za jedan dan istka se dva santimetra svile širine metar ipo
Nastavili smo dalje. Opet tkačnica, ali i prodavnica ručno tkanih tepiha i raznih suvenira. Ušli smo da razgledamo. Opet je bilo, sedite sad će čaj... Naravno kupili smo manji tepih i nekoliko suvenira.
Nastavili smo šetnju uz more, prema vrhu rta. Na talasima su se ljuljuškali ribarski čamci.
Ova kuća mi se baš dopala, nestvarna je...
Na samom vrhu rta je, na malom proplanku, belo okrečen svetionik sa crvenim vrhom. Parking i malo odmorište sa klupama. Na sve strane je pučina. Kamenim stepeništem smo sišli do mora gde se nalazi velika zidana kapija iz doba Fatimida. (Sada se rekonstruiše.) Kroz tu kapiju se nekada davno, direktno sa brodova i čamaca, ulazilo u grad, koji je ceo bio opasan zidinama. To je bilo vreme kad je Mahdija bila glavni grad Fatimida. Kasnije je tu ulogu preuzeo Kairo. Levo su punske nekropole.
Od svetionika smo rešili da do centra prošetamo jednom od dugačkih, uskih ulica starog dela Mahdije. Ulice su čiste, stare zgrade negovane. Jedna žena je ispred ove kuće sa žuto-crvenim pločicama, čistila ulicu partvišem!
Ima malo zelenila. Cveće se gaji u saksijama uz puno muke. Tišina, prekinuta dečijim igrama... Mirisi egzotične kuhinje...vreme je ručku.
Može se reći da je svaka zgrada mali "muzej".
Polako se približavamo centru. Pikavci, omoti od čokolade i sladoleda...dokaz da se bližimo delu u kom su turisti. Počinje gužva, turisti kupuju suvenire.
Odlučili smo da od Stare tvrdjave odemo u novi deo Mahdije. Avenijom Habib Burgiba vrlo brzo smo došli do supermarketa Magazine General. A u aveniji 20 Mars smo kupovali u Carrefour marketu. U oba supermarketa ima svega kao i kod nas. Cene su fiksne. Taj novi deo grada nije ništa posebno.
Uveče grad opusti i svi turisti se povuku u Turističku zonu i svoje hotele.
Eto, završavam pisanje o obilasku Mahdije u kojoj "nema šta da se vidi".
Cela Turistička zona Mahdije u kojoj su svi hoteli (preko 20) se nalaze na istoj dugačkoj, širokoj peščanoj plaži.
Tunižani kažu da je to najlepša plaža u Tunisu.
More je bistro, nema meduza, a jako malo trave bude samo kad je nevreme.
Duž cele plaže, uz more, su razne školjke veličine nekoliko santimetara.
Ulaz u dubinu je postepen, tako da je bezbedno za malu decu, a istovremeno se posle petnaestak metara može plivati.
Jednog dana su nas iznenadili jako visoki talasi! Bilo je baš uzbudljivo!
Toliko je tamo lepo da se spremamo da idemo opet...