Posle par dana, nije nam djavo dao mira, odosmo opet da proštamo...
Ne možete upoznati grad ako kroz njega ne prošetate "peške". Gradovi duge istorije su gradjeni po meri ljudi: ne automobila, metroa, tramvaja... To važi za Mahdiju;zato smo Duja i ja krenuli, došavši taksijem do tvrdjave, u šetnju po starom gradu.
Jutro je. Ulice su obasjane kosim jutarnjim zracima sunca, ali osim nas dvoje na ulicama skoro da nema nikoga.
Zalazimo u bočne ulice, ne može se zalutati, ali iz jednog dvorišta izlazi stariji čovek i sa osmehom nam objašnjava da smo već dva puta prošli iz suprotnog pravca pored njegove kuće; odvede nas do ugla i uputi kuda da "izadjemo".
Iako stare, kuće su okrečene i sve su sačuvale karakteristična bogato ukrašena ulazna vrata.
Na gotovo svim su zvekiri najčešće u obliku ženske šake.
Stambene zgrade sa jednim do dva sprata malo se razlikuju, izuzev po neka renovirana i bogato opremljena modernim elementima, kombinovanim sa klasičnom fasadnom dekoracijom u kamenu.
Ponegde je u fasadu ugradjen originalni kameni stub sa kanelurama i malim kapitelom.
Već prolaze trokolice sa hranom i "espapom" za prodavnice.
Ulazimo u jednu takvu radnju da kupimo flašu vode.
U Africi valja se imati uvek flaša vode sa sobom, i dok Duja kopa po torbici da nadje sitan novac, ja dajem novčanicu i kažem da ću ja da platim, ali da mi usitne novac. Zena, koja prodaje, i koja je verovatno vlasnica kaže da neće da usitni novac. Duja stoji sa metalnim novcem u ruci i začudjeno pita: " zasto"? Ja počinjem da se bunim i da objašnjavam da bi bilo u redu da to uradi jer lepo smo dali novac i da je logično da nam se vrati kusur. Žena vrti glavon i kaže da ona ne može da to uradi jer naš novac ne vredi! Onda vidimo da ona drži u ruci deset evra, a ja sam mislio da sam dao deset Tuniskih dinara! Letimično gledano te dve novčanice liče. Onda se svi smejemo. Duja plaća vodu, i odazimo u dalju šetnju. Kako sam nepažljiv mogla je prodavačica da vrati kusur u tuniskim dinarima a da ja ni ne primetim.
Prolazimo pored škole, pored džamije, i uskoro smo na trgu gde dominira zgrada nad čijim ulazom je natpis da je tu "Umetničko zanatski centar".
Ulaz, hodnik i kvadratno dvorište. Keramičar, prodavnica-butik svile, radionica mozaika; od nekud se čuju ritmički zvuci... tkačnica. Najinteresantniji nam je bio deo u kom je "majstor-umetnik" pravio uzorke mozaika koje su posle pomoćni radnici kopirali u desetine primeraka za prodaju kao suvenir.
Silazimo do prvog ugla i blizu smo velike Džamije koja potseća na utvrdjenje.
Na kamenom pragu svoje kuće sedi matorac sa uskom čašom iz koje se u Tunisu pije kafa. U prolazu kao po komandi Duja i ja mu pokazujemo podignutim palcem da radi pravu stvar. On nas pokretom ruke zove da mu se pridružimo.
Nasmejani odlazimo ka bašti kafane, sa kao šuma gustim krošnjama drveća koja prave duboku hladovinu nad stolovima.
Ledena pića iz konzervi, laka klopa za doručak porodice za susednim stolom i za nas: "Turska kafa, fildžan, džezva, poslužavnik, nekoliko keksa i šećerna vodica sa mirisom ruže, sve u posrebrenom cizeliranom kompletu".
Cafe a la Turck!
Od tog kafea počinju dve glavne trgovačke ulice.
Butici, trgovine, zlatare, tekstilne radnje sa velikim izborom svile i lanenih tkanina, kafići, keramika...
Šarenilo prelepih ručno tkanih svilenih materijala meša se sa mirisom začina i opojnog jasmina.
Ceo grad je umiven i počišćen, roba uredno složena i samo se čekaju kupci.
Po običaju Duja je nakupovala pitaj Boga šta sve; ja nisam hteo da se mešam! U tom poslu ja sam samo nosač!
Naravno tu je veoma kvalitetna koža, i još mnogo šta drugo.
Nije kupovina obavezna ali svako nadje po nešto što ga privuče. Mene je privukla antikvarnica.
Samo pravi zaljubljenici razumeju gotovo zavisnost kakvu oseća kolekcionar u takvom prostoru. Uspeo dam da kupim dve tri sitnice, a Duja je morala da upotrebi svu diplomatsku veštinu, do ucene ne bi li me izvukla iz te radnje.
Provirili smo u jedan hodničić.
Svratili smo i do početne stanice luaža da se dogovorimo sa vozačima za odlazak u El Jam. Iako sam se obratio samo jednom od njih, svi su se okupili da prisustvuju cenjkanju! Neki su čak navijali za mene ne bi li oni dobili posao.
Naravno u gradu imate i pravi hamam.
Posle posete turističkom birou (gde radi "jedna mrtva riba"), posmatrali smo klince koji u otvorenom ateljeu na ulici, slikaju i vajaju, do njih su modelari jedrilica i drugih plovila.
Detaljno smo obišli tržnicu i stigli pred muzej i gradsku kapiju odakle smo i pošli u obilazak.
U automatu smo podigli malo novaca...
Odmah je tu bio taksi i za narednih desetak minuta bili smo u hotel gde nas je čekalo osveženje.