Pismo iz kampa Danas je dan "D", krećemo na more. Odlučio sam da pišem ovaj dnevnik, kako bih pomogao drugima, koji kao i ja prvi put kampuju.
Mnogo se radujem našem prvom kampovanju. Provesti 20 dana pod otvorenim nebom, ta izvorna povezanost sa prirodom, bez zidova koji ograničavaju, neprocenljivo. Ne mogu da dočekam. Pakujem auto za put: šator, sto, stolice, vreće za spavanje, dušeci na naduvavanje, montažni ormarić, boca za plin... Jedva čekam da od svega ovoga sastavim naš raj u prirodi. Malo sam se mučio da spakujem sve to u kola, pa sam više puta vadio i slagao stvari, kao da igram Tetris. Sve je spremno i krećemo.
Moji prijatelji, koji kampuju već godinama, prvi dan u kampu zovu "nulti". Kažu, to je dan kada onako umoran od puta moraš da postavljaš šator, montiraš opremu, naduvaš dušeke, svi nervozni, neretko se onako porodično svi napsuju majke jedni drugima, dok se sve to ne završi.
Nulti danStigli smo u kamp. Proveli su nas po njemu i pokazali nam slobodne parcele. Kakav je to osećaj, kao da biraš svoj plac na kojem ćeš graditi vikendicu. Za oko nam je zapala jedna osamljena parcela na samom kraju kampa pored koje je korito nekog malog potoka, koji je presušio. Verovatno leti taj potok presuši, a zimi se lagano spušta sa brda u more. Kakva idilična slika. Pokušavali su da nas odgovore od te parcele, mumlajući nešto o tom potoku i preporučujući druge, ali mi se nismo dali prevariti. Sigurno su hteli da sačuvaju tu parcelu za nekog svog. Formirali smo našu novu kuću i kako je već bilo kasno, legli smo da se naspavamo za prvi dan odmora.
Prvi danProbudio me je cvrkut ptica. Skuvali smo našu prvu kafu u kampu i seli smo da uživamo. Ljudi moji, uštinuo sam se da proverim da li sanjam. Miris borova, blagi povetarac njiše granje, u daljini se čuje i šum talasa... Ako raj postoji, siguran sam da izgleda baš ovako. Kud me ranije nisu nagovorili na kampovanje, žalim za prethodnim decenijama provedenim po šugavim skučenim apartmanima. Dok smo doručkovali, prilazile su nam ptice koje smo hranili sa hlebom. Na naše potpuno iznenađenje, pojavio se i jedan galeb.
Treći danOnaj isti galeb nam ulepšava doručak svako jutro. Kako počnemo da doručkujemo, eto njega. Nestvaran osećaj je kad jedna tako markantna ptica stoji na pola metra od nas i doručkuje zajedno sa nama. Kad završimo, blago nakrivi glavu, kao da nam se zahvali i ode.
Malo nam je poslepodne probijalo sunce kroz granje, pa sam otišao da kupim jednu plavu ciradu u lokalnoj gvožđari i vezao sam je iznad ulaza u šator gde sedimo. Kakva sjajna ideja, pa ja sam kao rođen za kampovanje.
Četvrti danTmurno jutro, zahladnelo je i nije za plažu. Dobro će mi doći predah od sunca, jer sam izgoreo kao licna. Ova moja se smeje kad god me vidi, a ja se pravim kao da mi nije ništa. Likuje, đubre jedno, jer me je tri dana upozoravala da treba da se mažem sa onim njenim kremicama, što su nam pola kofera zauzele, a ja nisam hteo. Sad me još pali kako ima i neku pomadu za tvrdoglave, nakon što izgore. Ma pre ću da umrem, nego da joj popustim, a zamisli još da me neko vidi kako se mackam tu k'o neki pe*er. Najgore što su me sinoć izujedali komarci, pa ne znam da li me više peče ili svrbi.
Predveče je pala kiša. Kako je to bilo uzbudljivo. Svi se rastrčali po kampu, sklanjaju stvari, kopaju nešto oko šatora, valjda kanale za odvod vode, kao da će biblijski potop da bude. Ja sam pijuckao pivo ispod moje cirade i uživao u svemu. Pa ova cirada je najpametnija stvar koju sam smislio. Zemlja je bila toliko suva da je istog trenutka upila svaku kap koja je pala, a one mukice su kopale kanale... Šator nam je, naravno ostao suv kao barut.
Peti danNoćas je bilo dosta hladnije, pa sam se naspavao kao medved. Draga mi kaže da sam tako i hrkao. Sinoć sam zaboravio da zatvorim šator kad sam legao, pa su me komarci dokrajčili po celom telu. Izgledam kao da sam dobio boginje. Moju dragu ni jedan nije ujeo, verovatno ne mogu da dođu do kože od silnih slojeva raznih pomada. Kad sam otišao do prodavnice tako sav u pečatima, prodavačica nije htela da priđe da mi naplati, nego je rekla da me časti ovaj put pošto smo redovne mušterije.
Predveče se naoblačilo k'o da će go*na da padaju, a ove mukice ponovo okopavaju kamp. Biće ovo još jedna uzbudljiva noć, ponovo ću ih gledati uz pivce ispod moje fenomenalne cirade. Kao da su od šećera, pa se plaše kišice.
Šesti danOka nisam sklopio, pljuštalo je k'o ludo celu noć. Prvih sat vremena sam pijuckao pivo, dok je kiša padala. Onda sam primetio da su počele da se formiraju ozbiljne barice oko šatora, pa sam odlučio da i ja iskopam te neke odvodne kanale okolo. Uzeo sam ašovče i bacio se na posao. Kopao sam i psovao, dok su drugi izvirivali iz svojih šatora i samo gledali kako se praćakam po blatu. Niko ni da pomogne, bar da me je neko upozorio da na vreme iskopam ove kanale.
Kanapi kojima sam vezao ciradu su se malo olabavili, pa je počela voda da se skuplja u njoj. Svaki minut morao sam da je podižem po sredini da se isprazni, tako da sam morao da dežuram celu noć. Tek pred zoru kiša je prestala, a ja sam se smrzao onako sav mokar i blatnjav. Ova moja, kad je ujutru izašla iz šatora, reče mi da sam juče bio kao medved, a danas sam k'o svinja. Stvarno ne znam šta mi je sve ovo trebalo. Da mi je sad jedna topla kupka u kadi i krevet...
Nakon što sam se oprao i malo upristojio, dobih kafu da se malo zgrejem, kad eto ga naš galeb. Stao pored mene, pa me fiksira pogledom, kao da me pita gde mu je doručak. Da se nisam tresao od hladnoće, uhvatio bih ga za onaj njegov pernati vrat i otresao bih ga o zemlju. Gledao me je neko vreme onako sa prezirom, kunem se kao da smišlja plan kako da me zaskoči, i otišao. Ogadilo mi se sve što leti, i komarci, i ove odvratne ptičurine, i sve u pi*ku materinu.
Jedina lepa stvar je što je potekao onaj potočić pored naše parcele, pa kad je granulo sunce kasnije, ona idilična slika je počela da mi se vraća. Kad sam se malo smirio, shvatio sam da je šator ostao suv zahvaljujući mom noćašnjem rovokopačkom podvigu, pa sam ponosan otišao sam da se naspavam malo. U jednom trenutku otvaram oči a na licu mi stoji škorpijica. Nisam ni stigao da pomislim "neće valjda", odlučila je i ona krvi da mi se napije.
Vratili smo se od lekara, pi*ka mu materina, kad je video na šta mi liči otečeni nos, smejao se kao lud. Kaže, dešava se to na kampovanju, ali kaže imam sreće, jer njihovi ubodi mogu da budu i smrtonosni. Koje crne sreće, mamu mu malo onu doktorsku, pe*ersku, pa bolje da sam umro tamo u prokletom šatoru, nego što sad izgledam kao cirkuska nakaza i držim ledenu kocku na nosu. Sreća njegova da ne razume srpski, pa nije razumeo koje članove porodice sam mu sve pomenuo. Kad mi je tražio 30 evra za pregled, hteo sam i njega, i sestru da nagu*im. Bar da znam šta plaćam. Čak je i ova moja probala da bude duhovita u povratku, pa mi rekla: da te bar ujela negde drugde, pa da tu otekneš... Da nije ona vozila, izbacio bih je iz kola u pokretu.
Moji BIVŠI prijatelji, koji kampuju već godinama, definitivno nisu normalni ljudi. Pa koji mazohista može sebi da priredi ovaj pakao i još da to nazove odmorom??? Mrzim kampovanje, mrzim prirodu, sutra se vraćamo kući!
Sedmi danNoćas je opet bila oluja, najgora do sada. Dok sam ponovo okopavao kanale oko šatora, okliznio sam se i pao sam u blato koliko sam dugačak i širok. Ušao sam u šator da se presvučem, kad u tom trenutku, pod teretom vode, puca kanap od onog plavog go*neta što sam razapeo iznad da nam pravi hlad. Ne znam koliko stotina litara vode se nakupilo i sve ode pravo u šator. U šatoru bazen, stvari plivaju po njemu, ova moja vrišti na mene, malo mi je falilo da je udavim u šatorskom bazenu. U tom trenutku čuje se neka tutnjava i huk vode. Onaj je*eni potok se pretvorio u bujičnu reku koja nosi sve pred sobom. Sto i stolice je već odnelo, a još koji metar ode nam i šator. Odlučujemo da se sklonimo u kola. Dolazimo do kola, a moje pametno žensko nije zatvorilo prozore sinoć kad me vozila kod lekara. Otvaram vrata, a voda počne da izlazi iz auta. Oborili smo sedišta, podigli noge na tablu i tako proveli noć.
Kiša je prestala tek jutros, a zatim se razvedrilo i pojavilo sunce. Onaj usrani potok nam je odneo sve ispred šatora, ali je šator preživeo, proklet bio. Nemamo u šta da se presvučemo, jer nam je sve mokro. Cedimo stvari i pakujemo se za povratak. Da nisam platio šator 250 evra, zapalio bih ga. Još neko vreme sam razmišljao o tome da ga zapalim, ali sam onda shvatio da je mokar i da neće goreti. Potrpali smo se nekako, kad eto i one ptičurine. Videvši da odlazimo, nije ni sletela, nego je samo preletela preko nas i posrala me. Ma majku joj je*em pernatu, odakle sve to izađe iz nje? Kao da je čuvala sve ono čime sam je nahranio prethodnih dana, pa mi sad vratila. Onako besan, gađao sam je ključevima od kola, koji su mi bili u ruci. Go*narku nisam pogodio, ali zato potok jesam. Rezervni su negde u torbi na dnu prtljažnika.
Konačno Srbija. Dupe mi se ubuđalo od mokrog sedišta, noge više ni ne osećam. Jao kad vidim svoju kućiću, ulazna vrata, zidove, krevet... sve ima da ih izljubim. Nekoliko desetina kilometara pred kućom, pukla nam je guma. Sva ova kamperska sra*a sam moram da izbacim da bih došao do rezervne. Šator sam zavrljačio u obližnji kukuruz, kud ga ne odnese ona bujica, da ga nikada više očima ne vidim. Smiruje me samo činjenica da ću uskoro ući u svoj topli suvi dom.
Ne znam da li sam se ikada u životu ovoliko obradovao svojoj sivoj soliterčini. Izlazim iz auta, taman da kleknem da izljubim onu betončinu, kad nailazi jedan komšija:
- Komšija, sva sreća da ste se vratili, nismo znali šta da radimo sa vašim stanom. Komšiji iznad vas je pukla cev pre dva dana. Bila je velika poplava, voda je prošla skroz do prizemlja. U stan sam jedva ušao od podignutog parketa. Sav nameštaj od iverice se raspao, sve je mokro i smrdi na buđ. Prinuđeni smo da odemo u izbeglištvo u tazbinu, dok ne sredimo stan. Iz jednog kruga pakla u drugi, valjda je ovaj tazbinski onaj poslednji, najgori deveti...