Evo malo metafizike: ja verujem u teoriju da su ljudi energetska bića.
Ok, jesu i materijalna bića, u smislu enegrije zgusnute u formu koja se može videti. Tako nekako.
Elem, zato mislim da ima nekih mesta sa kojima smo, ajd' recimo... energetski kompatibilni? Hoću reći, kad se nađem na nekom od tih mesta, kao da se uštekam na punjač, osmeh mi ne silazi sa lica, energetski nivo mi skoči, ništa mi nije teško ili naporno, samo bih zujala, smejala se naglas, vrtela oko svoje ose raširenih ruku, kao deca na plaži... Ma, odlepim. U pozitivnom smislu, razume se (kakva šteta što se to ne dešava češće).
Takav je bio, 2009. godine, moj prvi susret sa tlom ovog Ostrva. Opasno nalik zaljubljenosti.
Otprilike, počevši od ovog prizora
Ali da krenem redom. Da, spremala sam se ja detaljno, kao i za svako letovanje, net, forumi, raspitivanje kod poznanika. Odabrali, spakovali se, uspešno stigli do trajekta.
A onda krenule (izvinjavam se unapred pojedincima koji su alergični
), Džonatan Livingston varijante
Don’t believe what your eyes are telling you. All they show is limitation. Look with your understanding. Find out what you already know and you will see the way to fly. (Ne veruj svojim očima. Njihove su mogućnosti ograničene. Gledaj pomoću razumevanja, istraži ono što već znaš i tada ćeš shvatiti kako se leti.)
Očekivala sam ja lep odmor, ali nisam bila spremna na takav energetski šok, a tek smo sišli sa trajekta i povezli se zapadnom obalom.
Ok, šta mi je? Ostrvo k’o svako ostrvo, mesto k'o svako mesto, zar ne? Pa...ispostavilo se: ne!
Nakon razmatranja podataka skupljenih sa svih dostupnih strana, za taj prvi put odabrali smo Potos kao bazu. Period 11.08-21.08.2009.
Uplatili preko Perle Io studios. E, to vam je ispod raskrsnice za Teologos, možda 50m sa leve strane, iznad juvelirske radnje a blago dijagonalno prekoputa pekare
. Fotku nemam al’ valjda znamo svi gde je to
Ništa mi nije moglo pokvariti raspoloženje tog letovanja, ni to što je baka išla sa nama, pa nije htela mnogo da se cunja po plažama, ni to što smo morali da uzmemo 2 sobe (2+3, ali nije li to zgodno, to su i 2 kupatila
), ni što su nam terase bile neviđeno uske, ma ništa mi nije smetalo.
Terasa nam je gledala pravo na glavnu ulicu, možda je i bilo buke od naroda koji šeta uveče, ili od motorina dečurlije koji ujutro dolaze u pekaru da nešto gricnu... Možda je bilo (žalile nam se neke komšije), ali nismo to ni primetili, ni mi matori, a ni klinci.
Još kad videh ovaj zalazak sunca...
Zbog bake, koju nam je bilo žao da mnogo cimamo, smo se uglavnom kupali u Potosu
i Pefkariju
a osim toga:
Išli smo 1 dan na GB, i oduševili se talasićima (fale mi fotke
). Meni se svideo pesak, tj dok nisam videla onaj sa Tripitija.
Mala digresija: sa svakog letovanja ja donesem kući jednu posudicu, flašicu, teglicu i sl. koju napunimo sa najlepšim peskom, kamenčićima i mini-školjkicama koje nađemo, da imamo za uspomenu. Naravno, omladinci dodatno donesu prosečan kamenolom, i gomilu školjki koja nakon 10ak dana krene da se „osjeća“ i sve ja to posle pobacam kad mi dojadi po patosima, a moja flašica se i dalje smeška sa police.
Evo i prve slike rezidencije našeg Predsednika
Ručkali u Panagiji ispod platana. Videli mostić, slikali čuvenu najslikaniju kuću (i ovde mi fale fotke)
Rentali čamac 1 dan kod Albatrosa u Pefkariju, pa zujali na zapad: Metalia, ručak u Limenariji, Tripiti, pa dalje po plažicama, sve do Skale Kalirahi, i tužno nazad da vratimo čamac do 7 sati. Treba li reći da su deca bila oduševljena, a mi valjda još i više
Išli smo do manastira, koji mi se jako svideo... Znam da je još u izgradnji/renoviranju, kao što je bio i onda, i da utisak nije kompletan, ali mi to nije smetalo, to mesto ima, kao valjda i svi manastiri, neku posebnu smirujuću energiju.
Ja bih ostala i duže u onom blaženom miru, ali Nestrpljivci me povukoše dalje.
Jedan dan smo proveli na Aliki plaži.
Tu nam je malo dete izgorelo dok smo cunjali po kamenolomu, pa smo preostala 2 dana bili u Potosu, u što debljem (h)ladu.
Nismo zujali koliko smo želeli, ali nam se svidelo sve što smo videli taman da nam ostane jak utisak da MORAMO doći ponovo, ma već sledeće godine, da malo bolje istražimo Ostrvo...
Nastavak sledi...