UtisciBudimpešta je po položaju uz Dunav, površini koju zauzima i broju stanovnika jako slična Beogradu. Međutim u turističkom smislu je mnogo naprednija i iskorišćenija. Često je nazivaju „Kraljica Dunava“ ili „Pariz Istočne Evrope“.
Budimpešta nudi dosta toga: zanimljiva istorija i priča koja se krije skoro iza svake fasade, Dunav sa 9 mostova, nisam siguran da li mi se više dopao danju ili noću sa osvetljenim mostovima i fasadama, kada sam bio na peštanskoj strani Budim i kraljevska četvrt mi se činila lepšom i obratno sa brda mi se Pešta činila lepša, kulturna dešavanja i koncerte, veliki broj parkova i zelenila, banje sa termalnom vodom i spa centre u samom gradu.
Gledajući Urbine i moje slike vidim da smo obišli skoro iste lokacije i to je otprilke ono što se može obići sa dva noćenja. Meni je ovo putovanje bilo mnogo opuštenije nego putovanje koje organizuje turistička agencija. Sebi sam definisao vreme kako mi odgovara i na nekim lokacijama se zadržao duže nego što bih mogao u kolektivnom obilasku. Kao najlepše utiske sa ovog puta su mi uživanje u gradskom parku na jezeru sa koga se vidi Vajdahunyad zamak, zvuk orgulja u bazilici sv.Ištvana, kuliranje uveče u Eržebet parku i šetnja uz Dunav kada su mostovi i fasade osvetljeni.
Za one koji idu prvi put preporučujem i da uplate krstarenje Dunavom uveče (~8-10e), ja sam ranije bio na jednom takvom brodiću sa kafom, kolačima i šampanjcem, ali to verovatno nije standardna ponuda.
Ja sam planirao i da jedno poslepodne provedem u spa Gelert hotela, ali se nije dalo, suviše dugo sam se zadržao u Sent Andreji. Generalno uvek isplaniram pre polaska više stvari, a nikada ne uračunam vreme za kupovinu suvenira i poklona.
Gradski prevoz funkcioniše dosta dobro, na svim stanicama istaknuti su displeji koji prikazuju vreme dolaska linije. Metro funkcioniše besprekorno, a bus i tramvaj kasne po par minuta. U prevozu nije gužva. Karta je jedinstvena za sve vidove prevoza i postoji nekoliko vrsta karata: pojedinačna karta košta 350HUF na automatima ili 450HUF, komplet 10 karata košta 3000HUF, dnevna karta 1650HUF, porodična dnevna 3300HUF, postoji i karta za 72h. Automati imaju meni na nekoliko jezika, a prihvataju i kreditne kartice. Kontrolu sam za 4 dana imao samo jednom i to na ulasku u metro. Ako želite da siđete na sledećoj stanici morate da pritisnite dugme koje se nalazi pored svakog sedišta. Snalaženje je lako, u većini vozila postoji displej na kome se prikazuje i trenutna i par narednih stanica i na engleskom jeziku.
Nije mi se baš sve
dopalo.
Generalno su svuda „ne preterano“ ljubazni (i prilikom kupovine karata i u prodavnici, restoranu, u prevozu).
Sporazumevanje je otežano jer engleski jako slabo govore. U Godolu sam zaustavio 20ak osoba u potrazi za restoranom pre jednog klinca koji je razumeo engleski, ali on nije znao da me uputi gde bih mogao gulaš da jedem. I sada kada čitam komentar našeg domaćina nisam siguran da li smo bili dobri gosti i uvek smo dobrodošli ili on dolazi kod nas u goste. Zato sam informacije prikupljao unapred, uveče u Eržebet parku u kome se uglavnom skupljaju studenti.
Još jedna stvar koja mi se nije dopala su cene ulaznica. Obilazim i druge gradove u Evropi i zaista mislim da su cene u Budimpešti prenaduvane. Ono što me je posebno nerviralo je naplaćivanje ulaska u crkve, pa makar bilo i simbolično 0,5e, 1e ili 2e. Skoro uvek ostavim prilog, zapalim sveću ili kupim neki suvenir ali me je ovo nešto posebno nerviralo i malo je nedostajalo da tražim odštampanu kartu. Bio sam u Vatikanu, Notrdamu u Parizu, Plavoj džamiji i Sulejmalniji u Istanbulu, mnogim crkvama i manastirima u raznim državama i nigde mi se nije desilo da moram da platim ulaz u crkvu.
Radno vreme im je takođe čudno, nedeljom ne radi nijedan objekat osim onih namenjenih turistima. A i radnim danima se zatvara u 18h. Meni je to bilo baš rano, volim dok je dan da se šetam i vidim što više, a onda kasnije da kupujem suvenire.
Iako skoro u svim prodavnicama vezanim za turiste primaju evre savetujem da promenite nešto novca u forinte. U zavisnoti od menjačnice dobijao sam od 300 do 308,5 forinti za 1e. U prdavnici računaju nepovoljnije pa i do 250 HUF za 1e, ali ima i primera da računaju svih 300. Ja sam novac menjao na Oktagon skveru. U principu je veliko cimanje, na nekim menjačnicama piše da nema provizije ali je kurs manji, na drugim ima provizije koja se razlikuje da li menjate manje ili više od 100 eura. Osim što imate utisak da vas neko vara mislim da je nebitno jer na primer ako menjate 100e dobićete 30000HUF ili 30850HUF, a po današnjem kursu to je oko 300rsd i verujem da u Bgd ne biste prošli 2km zbog te razlike.
GastronomijaBio sam smešten u stanu pa sam doručak kupovao u lokalnim prodavnicama. Hrana im je zaista jeftina, a peciva, suhomesnati proizvodi, razni „vajkremovi“ veoma ukusni. Cene u marketima se razlikuju u zavisnoti od veličine marketa i lokacije. Kao primer prodavnica Aldi, flaša vode 1,5l na periferiji gde sam bio smešten košta 65HUF, a u centru (istina rashlađena) 185HUF.
Glavna karakteristika mađarske kuhinje je obilno dodavanje paprike u razna jela. Mnogo se koristi svinjska mast, razni začini, pavlaka ili kajmak. Najpoznatije mađarsko jelo je gulaš. Vodi poreklo od mađarske pusti, travnate stepe, a ime je dobio po tamošnjim čuvarima stoke. U mnogim zemljama se pod gulašom podrazumevaju sva jela začinjena paprikom, ali bolji poznavaoci mađarske kuhinje razlikuju 4 jela u kojima paprika ima važnu ulogu. To su: gulaš, perkelt, tokanj i paprikaš.
Gulaš je gusta, masna čorba sa mnogo luka i paprike, sa dodatkom sitno seckanih krompira i malo testa. Perkelt je jelo sa mnogo luka i gustog sosa, a meso se dinsta. Tokanj je jelo slično prethodnom. Umesto sitno iseckanog ima i pomalo luka i paprika, dodaje se pavlaka, pečurke, grašak i drugo povrće. Paprikaš liči na perkelt, ali mu se dodaje više pavlake. Za paprikaš su pogodne razne vrste svetlog mesa, dok su tamno meso i masno meso, pogodni za perkelt ili tokanj.
Od deserata najpoznatiji su torte (Doboš, Žerbo, Esterhazi), krofne, kremovi i palačinke. Obavezno probati kurtoš kolač (chimney cake). Kupovao sam ga na kraju Adraši avenije (290HUF ili 1e) i svako veče se završavalo tako što kupim kurtoš i sednem u Eržebet park.
Kurtoš kolač, Chimney cake, Trdelnik, Sekacz, Prügelkrapfen, ah šta je ime, bio bi jednako ukusan kojim se god imenom zvaoU specijalitete mađarske kuhinje odlično se uklapaju i poznata mađarska vina. Svaka pokrajina u Mađarskoj ima vina sa specifičnim ukusom i mirisom, a za najbolje smatra se tokajsko vino iz okoline grada Tokay. Poznato je još i crveno vino ,,egri bikaver” – bikova krv iz okoline grada Eger. Inače to vino je dobilo ime posle jedne zimske bitke sa Turcima. Mađarski vojnici su pili crveno vino kako bi se ugrejali, a Turcima se činilo da piju krv bika koja im daje posebnu snagu.
Po preporuci domaćina ručali smo u jednom bistrou -restoranu na Oktagon trgu, odnosno u Tereza Korut 23 ulici. Restoran se zove Gastland i radi po principu švedskog stola, odnosno sve što možete da pojedete u 2 sata košta 1190HUF-1590HUF u zavisnosti od dana (nedeljom je najskuplji), odnosno 4-5,3e, a niži od 120cm plaćaju pola cene. Izbor je veliki (3 supe, pice, roštilj - svinjetina i piletina u nekom pacu, sipate sveže meso u tanjir i date roštilj majstoru da vam spremi, svinjsko pečenje u nekom sosu, pohovani bataci, krilca na žaru, pohovana riba, ćufte, bolonjeze sos, razna variva, pečeni krompir, salata turšija i nekoliko vrsta kolača). Sami uzimate tanjir, sedate, konobar vam prilazi za piće i rasklanja sto. Plaćate na izlazu. Super se najedete, to je istina, ali klopa nije baš vrhunska već više kao menza, radnički restoran.
Kada sam boravio službeno vodili su nas u restoran Sir Lancelot, malo je skuplji (recimo 20e po osobi), ali je atmosfera i klopa fenomenalna. Svi su obučeni u srednjevekovne kostime, izvode predstavu, porcije su baš obilne, nema viljuški. Moja preporuka ako vam nije mnogo para.