“Pre nego što krenete da tražite sreću, proverite možda ste već srećni. Sreća je mala, obična i neupadljiva i mnogi ne umeju da je vide.”Ovaj citat Duška Radovića u principu se pre svega ne odnosi na mesto ili grad u kom živimo, ali ovog puta ćemo primeniti baš na to.
Kada i kako se dolazi do tog čuvenog i pomalo komičnog zaključka, koji glasi “Selo moje lepše od Pariza.”? Lično mislim da se to dogodi iz dva razloga…
Prvi je da ste se stvarno rodili u nekom lepom selu, da nikada nigde niste putovali i da vas to uopšte ne zanima. Imate imanje, koje vam pruža sve što vam treba, od domaće rakoje, preko kajmaka, pogače od domaćeg brašna i tako dalje… Ako niste rođeni na tako nekom imanju, onda ovaj scenario za vas ne važi.
Ako ste rođeni u sivim metalno – betoskim kvartovima nekog grada, do ove faze se dolazi,, pa recimo, s godinama. Onog trenutka kada prestanete da “jurcate” za “nečim” što je daleko i kada odlučite da očistite glavu od mnogobrojnih teših misli, polako vam se otvore oči, kojima napokon vidite gde se nalazite, generalno rečeno, ali i fizički. Tada ćete uspeti da vidite da i u okolini ima detalja i raznih drugih ambijentalnih uslova,, koji mogu da vam ulepšaju dan i više od toga.
Ja ću vam ovde pričati o mom "selu" (Rakovica), očekujem i od vas da ovde opišete ili pokažete interesante detalje iz vašeg okruženja!