Vožnja DunavomEvo, Hiron i ja preturamo po uspomenama naših roditelja.
Našli smo fotografiju Hironove prabake iz 1910, na čijoj poledjini piše: "Pred put za Beograd". I setili smo se priče Hironovog oca.
Evo, ovako je to bilo...:
Prabaka Mara je tada imala 23 godine i bila je lepotica i odlična kuvarica. Ona lično je u Donjem Milanovcu vodila nadaleko čuvenu kafanu na keju blizu luke, sa ribljim specijalitetima. Pradeda je trgovao u Istambulu.
U vreme izgradnje prvih železničkih linija na ovim postorima naglo je opao značaj plovidbe kroz Djerdapsku klisuru. Tada su niz Dunav otišli i poslednji "nevrati". To su bili splavovi-brodovi na koje bi stanovnici jednog sela natovarli lokalne proizvode, kožu, vosak, gradju, med, tegleće životinje i ljude i takvim nevratom niz Dunav plovili stotinama kilometara istočno.Tu bi razgradili nevrat, od gradje napravili "saonice" i nosila, oformili karavan i otišli za Stambol.
Naterala sam Hirona da mi skicira kako je to bilo...
U Stambolu bi prodali sve što su doneli, a zatim nakupovali jeftinu robu koje nije bilo u Srbiji, natovarili na konje i kola i tako se vratili u Srbiju. E, pradeda je bio baš jedan od njih!
Kao što su beogradske gospodje dolazile u Zemun na "nemecke" kolače, tako su porodično, brodom, beogradska gospoda odlazila u Donji Milanovac na riblje specijalitete.
Možete zamisliti koja je to bila avantura! Muškarci u odelima i haf-cilindrom na glavi, a dame u nakićenim dugačkim haljinama i šeširima sa velikim obodom da im lice ne pocrni od sunca!
U prabakinoj kafani se kuvala riblja čorba i spremala razno-razna jela od sveže ulovljene ribe. Ona je bila majstor za paprikaš od jesetre, a kao poseban specijalitet se servirao kavijar od jesetre. Rado je beogradskim damama davala recepte, ali je uvek "zaboravila" da im kaže najvažnije. Zato su dolazili kod nje ponovo, jer je njena čorba bila bolja!
U to vreme je postojala redovna brodska linija Beograd-Prahovo. Kroz Sipski kanal (koji više ne postoji) lokomotiva je čeličnim užadima vukla brod. Sve u svemu, taj put se smatrao avanturom.
Često je prabaka morala poslom do Beograda. Spakovala bi kofer i hranu za put i, priča se, dan ranije sela na molo na kom je pristajao brod, sve onako sa suncobranom u haljini do zemlje, u strahu da brod ne ode bez nje!
Dalje se priče ne sećamo...
Tako je to bilo pre više od sto godina, a sada nema redovne pa ni nikakve brodske linije po Dunavu. A baš bi rado išla brodom do Novog Sada, Smedereva, Djerdapa...pogotovo kad je lepo vreme.
Poslednje čega se sećam je da su moji roditelji krstarili brodom do delte Dunava i ušća u Crno More. Jedino mi je ostala u sećanju priča da su ih pojeli komarci!