Steže i mene u grlu, ali da pišem moram, iako ni ja kad počnem ne znam gde ću da završim...
Da, dobar je tekst, ali ni blizu onog uragana u grudima... Krivo mi bude što ne umem dovoljno snažno da se izrazim. A i gorkih reči imam, ali iz poštovanja prema ovoj temi, progutaću ih.
Ima tu još stvari koje me žuljaju, nego nisam mogla više da čekam i da ih uklapam u priču... Jer najjače osećanje moje je bio stid. I potreba da se nešto preduzme. Odmah. Pa eto, za početak, makar će da ostane ovo slovo. Možda pročita neko od mene bolji, jači i spremniji, možda bude onaj gram koji prevagne na nekom tasu nečije svesti. Nadam se.
A evo i tih nekih dodatnih... ne znam ni kako to da nazovem... momenata? Nisu direktno naša glupost, ali je glupost što na te tuđe ćutimo.
Treba da ih budemo svesni.
Valjda će da sazri u nekome i potreba za reakcijom.
Već odavno ima nekih kalkulacija kako smo mi u tom prodoru u stvari bili okupatori, koji su tuđe zemlje osvojili i tlačili. Uključujući Makedoniju (?!).
Pa dalje, biseri u vezi toga kako je proboj izvršila Jugoslovenska vojska, iako se zna da su i svi dobrovoljci više od 90% bili Srbi. A tu čak ima i dodatnih kalkulacija (koristim ovu reč jer ne znam pravu, koja to ispravno imenuje) ko je sve u tim trupama bio. Recimo, onaj ustaški biskup, čije ime neću ni pomenuti na ovim stranicama. I to se vuče po 'novinama'.
Pa onda, Ho Ši Min, iskopali i taj podatak, iz nekog davnašnjeg intervjua koji je dao nekom našem novinaru u kome se prisećao Edese. E sad, kalkulacija kojom se danas bave u toj Edesi, kao realnim fokusom za razvoj turizma je baš to, kao, taj kuriozitet će da im privuče turiste, Srbi i njihova borba nisu interesantni nikome...
U tim nekim naznakama medijskog 'spinovanja' (kako se to danas bezazleno naziva), ja vidim dodatnu opasnost izvrtanja istine, i dodatne izdaje, neopisive, ako izostane reakcija, i ako dozvolimo da se takva lavina zakotrlja.
I moram da dodam još ovo: svi znamo da je briga za samog sebe urođena za svaku jedinku bilo koje vrste. Čovek to nadraste kad formira porodicu, pa postane svestan da pripada grupi i da potrebe porodice nadilaze njegove pojedinačne potrebe. Ali, i to je prirodno, takav instinkt imaju i zverke u gori. E, sledeći korak, koji je svojstven ipak samo ljudima, je sposobnost da nadraste i tu grupu i bude svestan pripadnosti narodu, i da postoje potrebe naroda koje nadilaze potrebe jedne porodice, jer brane potrebu svih porodica i svih jedinki u njima. Ispade da je danas sasvim lako razbiti tu vezu, i sprovesti regresiju na prethodni stadijum? I još perfidno propagirajući da je to u svrhu postizanja dodatnog evolucionog koraka, jer su svi ljudi braća i pripadnici jedne zajednice... Samo treba da zaboravimo ko smo, i sve će nam krenuti na bolje. Ma već koliko sutra. Ili bar za jedno dvetri godine.
Pa evo, već ceo vek aktivno zaboravljamo, i nikad da krene. Aaa, znam, to je zato što nismo
svi zaboravili. E, kad svi sve zaboravimo, onda će... šta ono beše...? A, da, ništa više neće biti važno. Nirvana.
Ali nije toliko strašno što su te njihove, te naše, kosti ostale rasute po livadama i šumama, mi ionako znamo da nema stope koja nije zalivena krvlju.
I nisu same te kosti ono jedino što treba štovati, nego ta žrtva, taj podvig, to herojstvo i nemerljiva, neuporediva i neizreciva veličina njihovog dela.
To ne smemo da zaboravimo.
Da li je vredelo?
Oni su svoju dužnost izvršili svesno, otvorenih očiju, i ostavili nam najvrednije i najsvetije što se može ostaviti svojoj deci: slobodu. Slobodu da ih i pljunemo, ako nam se ćefne. Odoše na onu stranu mirno i čisto, kao što su i živeli.
Svejedno je sad da li ćemo zalivati ruže na njihovim grobovima, važnije je šta ćemo sa ostavštinom koju su nam dali. Duhovnom, ne samo teritorijalnom. E, to boli, ako ne umemo da prepoznamo i ne želimo da prihvatimo, zato što to prihvatanje nosi odgovornost. Za današnji dan i za sutrašnjicu.
Kako su se oni sa tim izborili? Naravno da nije bilo nimalo lako, ali jeste bilo krajnje jednostavno i krajnje lično za svakog od njih:
„Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
al' strah nam neće zalediti grudi.
Volovi jaram trpe, a ne ljudi -
Bog je slobodu dao za čoveka.“
Eh, jednostavno je bilo njima, njihov je zlotvor došao spolja i lako ga je bilo poznati? Da? Je li nam možda ipak promaja između ušiju?
I nije sada bitno ni kako su se sa tim izborili juče naši očevi, već kako ćemo se mi sa tim izboriti danas. Šta ćemo mi ostaviti našoj deci?
I sve se nadam, ne, verujem da ta iskra postoji, dokle god je bar jedan čitalac reagovao, suzom ili gnevom, na ovu žaoku što je i mene opekla.
Dejevla, oprosti, ja sam i sve ovo morala da dodam, a ti proceni koliko je od napisanog off topic, i slobodno sa moderatorima briši sve što nađeš za potrebno