jack je napisao:
Pef
i
i
Javni kako je prošlo...
Nije "proslo"...jos boli..jako...celo popodne i vece i noc me je bolela glava...verovatno mi je pritisak bio 200...kako sam ocekivala, i strahovala, u smislu "neprepoznavanja ili izrazite ljutnje", nije se desilo nijedno od ta dva!
Sedeli su u dvoristu, njih desetak, bilo je i drugih posetilaca kad smo stigli...prosto sam utrcala u dvoriste, u zelji da ga sto pre zagrlim...a na licu sam mu videla nevericu kad nas je ugledao...kao nekad kad sam dosla iz bolnice, kako me je gledao sin, ne verujuci da sam to ja...inace, sin je "dedina kopija"...oci, pogled- meni, i svima koji poznaju obojicu, identicni su...pozdravila sam sve prisutne, pogledala ga i upitala: "Da li se mi znamo odnegde?"
Tata se nasmejao i rekao, delovalo mi- saljivo: "Znamo se!" Zagrlila sam ga, poljubila i cestitala mu rodjendan. Jos je sedeo, u cudu. Onda je, iza mene, ugledao sestru i Zokija. Delovalo mi je kao da je njih "vise prepoznao", osmeh mu se razvukao od uva do uva...i tada je poceo da se podize sa klupe...ali, nekako- jedva...tesko..zabolelo me to...pozdravio se sa njima i krenuli smo u deo dvorista u kome se nalazi bazen, senik i kafic...i onda smo krenuli da pricamo...tj. on je, uglavnom, pricao...a mi smo slusali i tek pokoje pitanje postavili...sustina je da, po mojoj proceni, dobro brinu o njegovoj higijeni...okupan, osisan, podseceni nokti, obrijan- fenomenalno...namazano lice kremom koju smo mu spakovale...cist i mirisan...mali moj taja...
...ali, u prici shvatamo da on shvata da je tu protiv svoje volje, da ne moze da izadje...jer je zakljucano i neko tu strazari da se ne moze napolje...i ponavlja da misli da ce izaci "danas ili sutra"...kada se nesto nasalimo- shvata salu...ne kapiram kako ta demencija "radi"...da covek tesko shvata "normalnu pricu", a odlicno kapira aluziju, za*ebanciju...pojeli smo torticu koju smo mu doneli, popili sok, kafu koja moze da se naruci u kaficu...pokazivala sam mu slike iz mog detinjstva, svima nama porodicno najdraze...prepoznavao ih je...slike i likove...ali nije mogao da se seti sestrinog i mog imena, da nas "imenuje" na slikama...pricali smo o unucima...pobrkao je da sestra ima "decu", jer ima jedno dete...sve vreme sam imala utisak da kapira da mu je sestra- cerka, ali da mene prepoznaje "kao nekog koga zna, ali nedefinisano odakle"...do momenta kad sam cucnula pored njega, da nas sestra slika...a tata me je cvrsto zagrlio i poljubio u kosu...taj momenat me je slomio..shvatila sam da, duboko u sebi, ima taj osecaj "da sam njegovo dete"...tog trenutka sam se bas tako i osecala...
I, ostali smo do kraja posete, mada smo mislili da cemo biti 20 minuta- pola sata...jer nismo znali kakvog cemo ga zateci...juce je bio sa sticenicima covek sa kojim sam pricala telefonom prethodnih dana...blag i blagonaklon...vidi se da je dobar covek i da se trudi stvarno da pomogne tim ljudima sa kojima radi...ne znam da li je bolnicar...ili kakvo mu je "zvanje"....zaduzen je da bude uz te stare ljude...doneli smo tati kacket, koji mu je Milica donela iz Moskve...i koji je on, dok je bio jos sasvim ok u glavi, stalno nosio...kao sto deca nose omiljenu igracku stalno sa sobom...zamolila sam i Nebojsu i Milicu, koja radi nocu u objektu, da gledaju da mu ne nestane taj kacket, jer je emotivno vezan za njega...zagrlili smo se, poljubili i istrcala sam napolje, da se dugo ne pozdravljamo, a dobri Nebojsa ga je prihvatio pod ruku...i tako smo se rastali...
Samo je, u hodu, prokomentarisao da se tata bas uzbudio...i da "odjednom ne moze da hoda", a do naseg dolaska je sasvim normalno hodao...kaze- nije da je trcao, ali je hodao sasvim normalno...
Eto...
Juce sam se osecala slomljeno i bolesno..."danas je novi dan"...boli i dalje, ali zivot tece...