I došlo je vreme da se pakujemo! Poslednji dan pre podne spakovali smo se na brzinu. Hteli smo još jednom da prošetamo gradom, jer nam je avion poletao tek predveče.
Tek tada smo konstatovali da je konzerva sa plavom akrilnom bojom kupljena u "Jardin Majorell" od 250 gr i da nećemo moći da je unesemo u avion! Sme samo ako je u teglicama od 100 ml i u onoj providnoj kesi za avione.
Šta raditi? Setili smo se da bi nam za to mogle da posluže male bočice za analizu urina, koje se kod nas prodaju po apotekama.
Ja sam nastavila pakovanje, a Hiron je otišao do apoteke. Nije ga bilo bar pola sata. Vratio se sav zadihan. Kaže da se u apotekama to ne prodaje nego samo u laboratoriji koja je prilično daleko i na trećem spratu bez lifta. Možete misliti koliko su se doktori i laboranti začudili kad im je on ispričao zašta mu trebaju te bočice, jer su hteli prvobitno da ga analiziraju!? Doneo je dve razne.
Pozdravili smo se sa inače ljubaznom i predusretljivom recepcionerkom. Portir, koji je uvek bio raspoložen za priču, nam je pozvao taksi i uz bakšiš ubacio stvari u gepek, srdačno se sa nama pozdravio kao da smo stari prijatelji.
I evo nas na ispred aerodroma "Menara".
Pazili smo da nam na pasoškoj kontroli udare pečat. Džabe smo presipali plavu boju, jer nam niko nije tražio da vidi šta nosimo.
Avion je kasnio oko pola sata, ali nam čekanje nije teško palo.
Avion je bio dupke pun jer je to bio poslednji let Ryanair za tu godinu.
U Budimpeštu smo stigli oko 23h. Na kiosku, odmah kod izlaska iz aerodroma, prijavili smo vožnju taksijem i dobili veliki predračun.
Taksi je došao odmah.
Prenoćili smo u istom hotela, kao i u dolasku. Sutrdan u dogovoreno vreme došao je kombi "Terra travel" po nas i dok smo rekli "piksla" završilo se naše putovanje u Maroko.
Kad se setimo svih naših putovanja, ovim smo po horizontali povezali crveni grad Petru sa crvenim Marakešom i proplivali od Crvenog mora do Atlanskog okeana.
A to je samo mali delić zemaljske kugle!!!