Dobih (još pre puta) i ovakvu primedbu: Ma nisi bre objektivna, tebi sve liči na nas...
?
Objektivni su udžbenici geografije, koji sadrže neke klot fotke i suvoparne procente i sume o tome koliko ima stanovnika, koji je BDP, koje industrijske grane...
Subjektivan je svaki lični pogled. Uvek. Drugačije ne može... i svi moji tekstovi uvek će ličiti na mene, jer iskazuju sliku stvarnosti prelomljenu kroz prizmu mog oka i mog duha... Kome ne prija tekst, može da gleda slike. Ili ne
Kad ih okačim...
A to što meni i Španija liči na nas... Pa kad liči
. Srbija jeste kontinentalna država (osim onih četvrt veka pod Dušanom Silnim kad je Srbija izlazila na tri mora, pisala sam već o tome), ali postoje neke zajedničke crte kod svih južnoevropskih naroda, ukoliko uopšte narodu može da se pripiše ikakva 'kolektivna karakterna osobina'.
Ili je samo u mojoj prirodi da tražim sličnosti...
Elem:
drama... U tome vidim našu glavnu sličnost
sa Špancima. Mada je kod njih, rekla bih, još više izražena sklonost ka drami nego kod nas.
Da: ljubav, ljubomora, čežnja, bol, strast! Ali takođe i mržnja, spletkarenje, osveta, ludilo i smrt. Isprepleteni i nerazdeljivi.
Razmera pojedinačnih sastojaka: promenljiva...
Intenzitet: uvek do daske...
Ono njihovo što kod nas ne prepoznajem (a možda imam slepu mrlju
, ili je možda samo prebačeno na oblast sporta) je težnja ka svetskoj dominaciji. Naravno, u današnjem svetu tu težnju niko osim Amerikanaca ne priznaje javno... A Španija jeste bila svetska sila, na kalendaru Istorije – do juče...
Sa njima još delimo i jednu bitnu istorijsku karakteristiku: okupaciju od strane muslimanskog carstva. Kod nas su to bili Turci, u trajanju od poslovičnih 5 vekova, kod njih Arapi, celih 780 godina.
Prvi osvajač, početkom 8. veka, bio je iskusni arapski general Tarik Ibn Zijad, koji je po iskrcanju na obalu kod stene koja i danas nosi ime Tarikova planina (Jabel alTariq, Gibraltar), imao i drskosti i herca da spali sve lađe kojima je njegova vojska došla. Nema nazad. Jasna poruka. I svojim ratnicima, a i stanovništvu koje je nameravao da pokori.
Arapi su bili prilično mudri osvajači. Nisu nametali svoju religiju, nisu favorizovali stanovništvo po etničkoj ili verskoj pripadnosti, nisu menjali ništa u lokalnoj upravi, osim što su vrhovni sudovi bili njihovi, i što su prikupljeni porezi išli njima. Ali tuđin je tuđin, ma kako blag gospodar bio...
Borba protiv Arapa je započeta na severu Španije u 10. veku, a tek krajem 15. v. - padom Granade 1492. - su Španci proterali poslednje od njih i dovršili svoju rekonkista (Reconquista) – ponovno osvajanje svog poluostrva. (A usput su proterali i Jevreje...) Kroz sve te vekove nisu zaboravili ko su, a katolička crkva je bila anker njihovog nacionalnog identiteta.
To je već svitanje Doba otkrića, španski dvor raspolaže dobrom voljom i sredstvima za finansiranje putovanja, a već postoji i prenosivi brodski kompas, nova spravica koja je olakšala duge plovidbe preko okeana (uz zahvalnost sinu Amalfija Flaviju Đoji koji ga je osmislio i darovao Evropi, i sinu Đenove Kolumbu koji je vodio prvi konvoj brodova)... I tako su oni krenuli da otkrivaju Novi svet i osvajaju teritorije u ime Krune. I naravno, otimaju zlato, dragocenosti i robu za trgovinu. Iz Novog sveta doneli su i poljoprivredne kulture dotad nepoznate Evropi, među kojima i kukuruz, krompir, paradajz, duvan. A tamo su odneli konje, koji su našli idealna staništa i raširili se po oba američka kontinenta. Prema rečima čuvenog poglavice Sijuksa, Bika Koji Sedi, to je jedini istinski dar koji je beli čovek doneo, jer krda divljih konja su neizmerno ulepšala predele širokih ravnica.
Koliko su patnje Španci naneli, kao osvajači ili trgovci robljem, neće biti tema ovog teksta.
U svakom slučaju, bili su svetska sila. Taj osećaj moći u njima još postoji.
Nego, da se vratim ja na temu: izraz te sile i bogatstva Španije je i u grandioznosti mnoštva građevina iz slavnih vremena. A gradovi u Andaluziji čuvaju i građevine iz Mavarskog perioda. Donekle modifikovane, prilagođene sopstvenim potrebama, taman koliko da ih učine svojima.
Istorijska jezgra gradova imaju onaj dah kasabe: uske i krivudave uličice, niske kućice, male zanatske radnje, izražen arapski uticaj u gradnji...
Ti lavirinti uličica, bar mi tako izgleda, karakteristični su za ceo Mediteran. Jedino su etrurski, i posle toga rimski gradovi građeni sa strogom mrežom planski projektovanih ulica koje se ukrštaju pod pravim uglom. Svi ostali su ležerno gradili kako god su stigli ili kako je teren diktirao... Opušteno
. Kad se tako posmatra, ovaj stil bi jednako mogao biti i autentično španski. A graditelji i zanatlije odgovorni za stvaranje i jesu bili Španci, uz primetan uticaj orijentalnih uzora. Možda su ti uzori prvobitno i bili nametnuti, ali su se lepo primili. Ipak je Lepota univerzalni jezik... Vredi reći da Arapi nisu gušili ni ostale umetničke izraze tog vremena. Kako se trgovina sa Vizantijom sve vreme neometano odvijala, primetan je takođe i vizantijski uticaj...
Kao kontrast prividnom gradskom haosu, administrativne palate i trgovi su građeni kao velelepni, prostrani i geometrijski savršeni objekti, uglavnom u cilju izazivanja strahopoštovanja i poniznosti kod glasnika i molilaca koji su tu dolazili. Za divno čudo, ova dva totalno različita koncepta ne odudaraju jedan od drugoga, i dopunjavaju se vrlo skladno.
Toliko od, u naslovu najavljenog, 'još ponečeg'. Neću više gušiti tekstom... neću mnogo