...
Sveti gral?
Ova posuda čuva se u posebnoj kapeli unutar ove crkve, i u posebnoj niši u toj prostoriji, prosto kao da ima svoj sopstveni oltar, i nije joj moguće prići naročito blizu. Gral se smatra najsvetijom od svih svetih hrišćanskih obrednih posuda koje su opstale do danas...
Sveti gral je čaša iz koje je, po predanju, Isus pio na tajnoj večeri, i koju je ponudio apostolima da iz nje podele zavetno vino, kao njegovu krv... A smatra se i da je neki od apostola u istu ovu posudu prihvatio i stvarnu Isusovu krv, kada ga je legionar ranio kopljem na krstu... (mada mi je potpuno nejasna svrha ovakvog eventualnog postupka...? Ali ne poznajem dovoljno materiju za iole relevantnu diskusiju, pa ignorišite sve moje primedbe ukoliko ih nalazite neprimerenim na religioznoj osnovi, nije mi to namera)
Sama čaša je od ahata, a ukrasno postolje sa drškama je dodato u srednjem veku, sačinjeno od plementih metala i dragog kamenja.
Zajmim sliku sa neta, da bismo svi videli izbliza kako izgleda:
Koliko je ovaj sud verodostojan? Kažu da je datirano da je iz 1. veka. Ahatne posude su postojale tada, a korišćene su u kućama dobrostojećih... E sad, Isus je bio drvodelja, kao i otac mu (zemaljski). Apostoli - ribari...
Pa dobro, takođe kažu i da je ta večera bila u kući nekog dobrostojećeg simpatizera....
U svakom slučaju, u celom prostoru sva energija je bila usmerena KA tom peharu... uglavnom kroz molitve prisutnih. I, iako je pogled na ovaj predmet bio prvenstveni razlog mog ulaska u katedralu (jer ona nije uopšte raskošna, ni spolja, a ni iznutra), nisam se dugo zadržala... Ne znam šta sam tačno očekivala, u svakom slučaju, osećaj nije bilo spektakularan... Ponoviću ono što sam konstatovala u El Eskorijalu: ima mnogo energetski jačih mesta...
Što se tiče fizičkih posuda, legenda o Gralu ima zapravo tri verzije:
Po najstarijoj, iz 7. veka, Britanski hodočasnik je pisao da je prilikom boravka u Jerusalimu imao priliku da dotakne pehar iz kojeg je Isus pio. Bio je limeni, i imao je dve drške. O toj čaši nema daljih podataka.
Druga tvrdi da je originalni Gral – sacro catino – sada u katedrali sv. Lorenca u Đenovi. Ova posuda je od zelenkastog stakla i iz Svete zemlje doneli su je krstaši, u 12. veku.
Treća verzija kaže da je Gral baš ova čaša iz Španije, i da ju je apostol Petar lično odneo do Rima gde je ostala do 3. veka, a onda je poverena sv. Lorencu, koji ju je preneo u špansko kraljevstvo Aragon, gde je čuvana u više gradova i manastira. Na kraju je u 15. veku preneta u Valensiju, gde se i sada nalazi.
Meni najdraža legenda je ona najmisterioznija: da je Gral u stvari dragi kamen, koji su anđeli poverili na čuvanje Vitezovima Reda Svetog Grala, i da svake godine na Veliki petak gloubica sleti iz raja i spusti na njega hostiju, te tako obnovi njegovu magičnu moć da daje večnu mladost i može da utoli glad i žeđ. Kamen se navodno nalazi u mitskom zamku Munsalvaesche (mons salvationis). Ne, ne zna se gde je ovaj zamak, rekoh da je mitski. A ipak, onoliki pustolovi, a bogami i arheolozi, izlomiše se tražeći ga po Britaniji, Francuskoj, Malti, pa čak i po Americi...
Doduše, ni svrha ovakvog kamena mi baš nije najjasnija, ali cela priča zvuči kao bajka, pa se upecam...
Da je bajka ruska, počela bi ovako: bilo jednom, a možda i nije bilo, ti ako hoćeš - veruj, a ako nećeš - i ne moraš...
Šta je istina?
Koliko je to uopšte važno...?