OdlukaNi dan danas nam nije jasno zašto smo baš sada otišli u Istambul!
Ustvari još u novembru smo rezervisali smeštaj, preko Bookinga u Šri Lanki za februar mesec, medjutim, kako smo saznali da treba da se vakcinišemo (nije obavezno, ali se preporučuje) a ja sam na mnogo lekova alergična, odmah smo odustali od puta.
Treba ići negde!
Hiron se već dugo sprema da kupi kožnu jaknu (zadnju je kupio još davno na Kipru i totalno se ofucala), a kako smo čuli da su tamo vrlo povoljne cene, odlučismo da prvim avionom odemo.
U Kini je već uveliko buktala epidemija Covid-19. Kod nas u Srbiji i kod njih u Turskoj niko zvanično, ni nezvanično nije sprečavao da ljudi putuju po svetu. Pandemija još nije bila objavljena. Hironova i moja glava, tj mozak, uopšte nisu tog trenutka ni pomišljali ni na kakvo zlo. Mislili smo gde ćemo sve ići, gde ćemo večerati, kakve specijalitete...
Potpuno neodgovorno od nas, krenuli smo preko "Travellanda" 27.02. na četiri dana, kao da taj virus sa nama nema nikakve veze. Kao, kupićemo tu jaknu i malo se potsetiti Istambula u kom smo bili pre XXX (odavno) godina.
Celo putovanje je bilo dobro organizovano. I evo kako je to bilo...
Let avionomNa aerodromu u Beogradu ništa neobično. Malo je bilo praznjikavo, ali rano je jutro.
Prvi put smo se malo lecnuli kad smo ušli u već skoro popunjen avion u kom je dosta njih imalo masku na licu. Medjutim, u avionu je bio jedan naš visoki funkcioner (bez maske), pa smo malo odahnuli. Valda on zna šta radi.
Avion je poleteo na vreme. Sedišta u avionu Ryanair-a su vrlo udobna i ispred svakog je ekran. Dobili smo i slušalice sa kojima nismo znali šta da počnemo, kao ni sa dugmićima ispod ekrana. Nema veze, kratak je let!
Ja sam sedela do prozora, Hiron u sredini i s'kraja jedan gospodin kome smo se obraćali na englesko-francuskom jeziku sve dok se nismo, kao ista grupa, sreli na aerodromu u Istambulu. Od tada smo pričali na srpskom.
Negde, poslednjih 20 minuta leta, počela je žešća turbulencija zbog nevremena. Mogu vam reći da je baš bilo jako propadanje.
Ne bi se mi mnogo oko toga brinuli da Hironu minut pre toga nisu doneli kafu. Jedino je on tražio dodatak! Puna šolja kafe i turbulencija baš i ne idu zajedno. Uglavnom moja žuta majica je dobila fleke, Hironove farmerke i majica su postali kao maskirna uniforma, a što je najtragičnije, deo kafe je završio i na gospodinu do nas! Mi smo pokušali da se izvinimo, i dalje na englesko-francuskom jeziku (ja govorim engleski, a Hiron francuski), dok je gospodin rekao da je sve ok. Možete misliti kako smo se neprijatno osećali.
Aerodrom u IstanbuluEeee, na ovakvom aerodromu još nismo bili! Istovarili su nas, ja mislim, na poslednjem gejtu. Posle 3-4 pokretne trake sam počela da ih brojim i digla ruke (bilo ih je garant preko 10), jer mi se činilo da nikad nećemo sa njih sići i izaći iz aerodroma.
Nije loše što ih ima, al' bre što je mnogo, mnogo je. A mi onako "maskirni"! Mislili smo da nas svi gledaju onako šarene.
Posle posoške kontrole i preuzimanja kofera, koji su kod većine bili poluprazni, a kod nekih cela "brda", stigli smo do našeg vodiča - poslednji. Nije ni čudo. Većina putnika iz naše grupe su bili mladi ljudi, a mi matorci nismo postigli "kvalifikacionu normu za olimpijadu" u brzini kretanja kroz onolike pokretne trake!
Pre ulaska u autobus koji je trebalo da nas razveze po hotelima, konačno smo se našem saputniku kog smo posuli sa kafom izvinili na našem jeziku. Srećom je on izvinjenje primio sa puno razumevanja.