Najpre malo njegove živopisne biografije:
Dakle, Gabriele je rođen 12.3.1863. godine (u Peskari, naravno, stoga i ovaj mural), u dobrostojećoj porodici uvaženog gradonačelnika. Legendica kaže da je na rođenju dobio ime Gaetano, a kasnije mu je ime promenjeno u Gabrijel, zbog njegovog anđeoskog izgleda…
Biće da je ovu pričicu ili sam prodavao zatelebanim ovčicama (dodajmo na onu listu i činjenicu da je bio notorni ženskaroš…), ili ju je smislila neka maštovita dama iz redova brojnih obožavateljki…
Eh, mladost…
Poeziju (jezik bogova) je počeo da piše sasvim rano u životu, a da objavljuje već sa 16 godina, i vrlo brzo je postao zvezda…
Studirao je književnost na univerzitetu u Rimu, i tu je pokupio neke ideje popularne među omladinom tog vremena. Počeo je da piše i prozu – romane i drame (takođe veoma zapažene), i da se bavi novinarstvom.
Tu negde se i oženio i stigao da napravi troje dece pre nego što je okončao taj brak i krenuo da osvaja srca lepih dama koje su mu bile izazov i inspiracija…
Početak političkih ambicija – biva izabran na trogodišnju dužnost u Camera dei deputati – donji dom italijanskog parlamenta.
No… mlad organizam a prihodi niski (štonoreče jedan naš pesnik), upada u dugove i zbriše u Francusku… a Vatikan upiše sva njegova dela na listu Zabranjenih knjiga…
Pa, to ga nije mnogo brinulo, nešto kasnije zajedno sa Velikim majstorom Italijanske masonske lože otvara u Milanu Narodni univerzitet, na kome, naravno postaje profesor.
Ambiciozan kakav je bio, postaje Veliki majstor Škotske frakcije masonske lože, koja se izdvojila…
Eto utom i Prvog rata…
Bio je na pravoj strani tada, držao patriotske govore o tome kako Italija treba da se uključi, na strani Antante. Nije bio patriota tek na rečima, i sam se prijavio kao dobrovoljac, i to kao pilot. Čak je i zadobio povredu koja ga je koštala vida na jednom oku.
I tako… postao je heroj.
E, ovde dolazi ta neuobičajena, kontroverzna, sumnjiva, dvogodišnja epizoda njegovog života i „skrajnute“ evropske istorije zbog koje sam i počela ovu „Sagu o Gabrijelu“
Dakle, sve te priče o nacionalizmu, moći, anarhizmu…
Činjenica da je bio harizmatični ratni heroj, sa takoreći armijicom odanih sledbenika (sebe su nazvali Arditi)…
Njegova unutrašnja potreba za avanturom, i to ne makar kakvom, već dostojnom takvog čoveka: dekadentnog pesnika-ratnika, umetnika, muzičara, estete, ženskaroša, pilota, crnog maga, genija i probisveta…
… dovele su do toga da ovaj čovek uradi sledeću stvar:
Nakon nekromantskog rituala koji je izveo sa svojom ljubavnicom na groblju u Veneciji, skoro bez otpora je preuzeo izvesnu teritoriju između Republike Italije i Kraljevine SHS, i…
Proglasio se poglavarom Stato libero di Fiume – nezavisnog grada na teritoriji današnje Rijeke.
Ovaj grad je imao poseban status u raznim periodima, uključujući i 19. vek, i smenu velikih sila koje su njime vladale ipak je uspevao da prebrodi sa određenim elementima samostalnosti. Posle Prvog rata, ta teritorija je uglavnom bila naseljena većinski Italijanima, ali su velike sile ipak bile sklone da je proglase za samostalnu, sa idejom da tu bude sedište Lige Naroda (propale preteče propalih Ujedinjenih Nacija)
Mutna vremena, idealna za mutne tipove…
Gabriele se proglasio, rekoh, za poglavara. Titula koju je odabrao je „Duče“. Da li vas ovo na nekoga asocira…?
Pa, ispostavilo se da je „taj drugi“ Duče ovog prvog gledao kao uzor koji treba slediti, i, iako Gabrijele d’Annunzio nikad nije izričito zagovarao fašizam kao takav, njegovo ime je ipak ostalo povezano sa ovim nesrećnim likovima iz skorašnjije italijanske istorije..
Enivej, ta njegova „slobodna država“, bila je… „poslednja gusarska utopija“ (uniforme su im bile crne, sa gusarskom lobanjom sa ukrštenim kostima – koju su kasnije uzeli pripadnici SS), u koju su nagrnuli razni „neshvaćeni“ likovi. Da, umetnici, boemi, avanturisti, anarhisti, izbeglice, homoseksualci, budisti, teozofi, vedanti…
Ustav koji je napisao imao je član koji počinje ovako
„Za svaku rasu plemenitog porekla, najbolje od svih oružja je kultura“
I sa završnim članom koji je propisivao da će u gradu biti podignuta koncertna dvorana sa 10.000 mesta, sa orkestrom i horom koji finansira država i čiji će nastupi biti besplatni.
Svakog jutra je Gabriele sa svog balkona čitao poeziju i svoje manifeste, svake večeri je bio koncert, a onda vatromet.
I tako skoro dve godine
Dok se nije dojadilo komšiluku, pa je sklopljen dil da Italija uzme Fiume, a Kraljevina SHS Sušak. I tako je i bilo.
Gabrijel se vratio u Italiju, kupio poveliko imanje u Lombardiji (Vittoriale degli italiani), na kome je mogao da radi šta je hteo, pa je tako npr. na vrh jednog brda postavio ceo jedan pravi brod.
Eno broda tamo i danas… Ko bude išao da ga nađe, nek nam doturi koju fotku
Kakav lik.
A ako vam se ideja o ovakvoj anarhističkoj državi čini apsurdnom u današnje vreme… reći ću samo:
Republika Užupis. Najmanja republika na svetu. Zaboravljena zemlja. Država umetnika.