Posle dobre setnje po zimi smo ogladneli i poslusali Marinu...nismo otisli na klopu u centar grada, vec u restoran u brdu, u predgradju...bili smo jako gladni, restoran je izgledao kao neki srpski bircuz od pre 30 godina....ali, bilo je cisto, u jelovniku videsmo lazanje, taljatele, kanelone i pomislismo "To je njihovo, nacionalno, ne mozemo pogresiti!"....
...e, pa- pogresili smo! Porcije male, hrana bez ukusa, ali lazanje su imale MIRIS! Uplasih se da je neki sastojak , mozda, pokvaren, presede mi i nisam ni pojela svoje lazanje! Sve sto nismo pojeli, kao i ono sto jesmo, za nas cetvoro, sa po jednim picem i dva "necega" sto je bilo slatko, recimo slag preliven cokoladom kostalo nas je 40 €...za "to" su bile potrebne kasicice, ali konobarica je bila toliko zauzeta pricom sa prijateljicom koja je naisla da smo pokusavali desetak minuta da joj privucemo paznju, nije vredelo...onda sam ja viknula na italijanskom i dovukla se noseci pribor...engleski pojma nema, srpski- da, to smo na rastanku shvatili, ali joj nije palo na pamet da ga upotrebi!
Izasli smo trcecim korakom, razmisljajuci gde da kupimo nesto za grickanje da izdrzimo do dorucka...ali, sve je bilo zatvoreno...ovako su izgledale nase porcije....
lazanje
taljatele
kaneloni
Vrativsi se u hotel, ispricali smo Marini kako smo se proveli...potvrdila nam je da oni koji tu zive retko jedu po tim restoranima, da je njihov rucak obicno minestrone ili neko kuvano jelo sa knedlama ili testeninom...srecom, imali smo neke grisine ...
Ostatak veceri smo proveli uz TV i brojne italijanske kanale, a onda utonuli u dubok san..kreveti udobni, ususkali smo se pod jorgane i zaspali...