Il DuomoNajdominantnija od svih znamenitosti ovog grada je katedrala, i to sa punim pravom. Božanstvena je. Bilo da je vidite u podne
Ili pod zracima zalazećeg sunca,
ili po kiši, uvek izgleda prelepo.
Napoleon se, o tako skromno, proglasio za kralja cele Italije baš u ovoj katedrali, i naredio da se fasada nakon toga ukrasi, jer je do tada bila od obične crvene opeke. Pa su onda počeli da je oblažu mermerom, i ukrašavaju tim šiljcima i kipovima... Tačnije, ova crkva je svetski rekorder po broju ukrasnih kipova na fasadi, ima ih preko 3200!
Mada, kako god sjajno ona nama sad izgledala, to im je bilo privremeno rešenje (!). Raspisali su konkurs za ideju za ’ono pravo’ u izgledu katedrale, ali... arhitekta koji je pobedio na tom konkursu umro je pre početka radova, pa su Milanezi zaključili da je to znak od Boga da ne treba ništa više dirati...
Unutra se nalazi i to nesuđeno idejno rešenje, tako da ga možete videti.
Crkva je inače dekorisana veoma specifično, da ne kažem jaču reč, pa tu možete videti i mitološka bića kao npr. sirene, zatim neke boksere, a i lice jednog diktatora (njihovog)... U gornjem delu levo iznad vrata je čak i kip koji nepogrešivo asocira na kip slobode, sa sve bakljom u podignutoj ruci... naravno, ovaj kip je nekih 70ak godina stariji od onog u Njujorku...
Na frizu na desnom štoku glavnih vrata ove crkve nalazi se jedan živuljac koji liči na... pa... na bebu dinosaurusa?
I za njega je vezana priča: negde oko godine hiljadite, u močvarama u blizini grada pojavio se grozni zmaj koji je jeo decu... Tako je on terorisao stanovništvo par vekova, dok ga plemić iz porodice Viskonti nije hrabro ubio, 31.12.1299. godine, i nikada se više nijedan nije pojavio...
Cela zgrada je kao slikovnica, i za sve što je na njoj prikazano sigurno postoji priča...
Ono što je još interesantno, je da ova katedrala, osim što je na prvom mestu kao najveća gotička na svetu (znam, znam, ali svaka od njih je po nečemu prva: ili je najviša, ili je najprostranija, ili u nju staje najviše ljudi, i sl. ... ima više kriterijuma, pa i više prvih mesta...), takođe nosi rekord i u dužini zidanja od 599 godina. Pa, kad je najveća, je l’. Ne samo to, nego je Milano bivao osvajan u tom periodu dok je građena, pa je povremeno gubio svoju nezavisnost (između ostalog i i finansijsku), i gradnja je zaustavljana.
Bilo kako bilo, cela stvar još nije u potpunosti završena!
Milanezi imaju izreku kad neko razvlači posao preko svake mere, oni kažu da je taj posao kao ’gradnja katedrale’...
Na vrhu ove crkve, na navišem šiljku, postavljena je statua Bogorodice, što ne čudi, jer je ovo njena crkva, tj. Santa Maria Nascente, i vrh statue je na visini od 108m.
Veoma dugo postojao je, pa, ne baš zakon, ali nepisani džentlmenski sporazum, da nijedna zgrada u ovom gradu ne može biti viša od toga, kako bi Madunina (tako se njeno ’ime od milošte’ piše na Milaneškom dijalektu), kao zaštitnica, bdila iznad svih. Tepaju joj Madonica, jer odozdo izgleda malešna, iako je sama statua visoka nešto preko 4 metra. Ali, ljubav je ljubav...
Kada su, tridesetih godina prošlog veka, Milanezi gradili toranj-vidikovac u parku Sempione (iza palate Sforca), po projektu je trebalo da on bude 110m visok. Lično je Duče tada intervenisao i skresao mu visinu na 107,5m, jer: ’Ne može ljudsko da nadvisi božansko’. I Madunina je ostala najviša tačka u gradu. Još neko vreme. Ili, možda...
Vratiću se još na priču o ovoj dami, nešto kasnije...