Pred polazak pročitah na jednom blogu kako posle Kiklada razmišljanje o odlasku na neku drugu destinaciju izgleda kao izdaja. I skoro sam se tako osećao ove godine. Posle 4-tog letovanja i 8-og ostrva na kom sam boravio mogu da kažem da koliko god sličnosti da ova ostrva imaju toliko su i razlilčita.
Uprkos čestim trajektima iz Atine i susednih ostrva Kimolos je poprilično skrajnut iz turističke ponude. Jedno je od ostrva iz ovog arhipelaga na kojima po popisu živi manje od 600 stalnih stanovnika i to uglavnom u jednom (jedinom) mestu. Manji broj turista se odlučuje za noćenje na ovom ostrvu i većina dolazi na jednodnevni izlet sa susednog većeg i poznatijeg Milosa. I to definitivno definiše atmosferu koja na ostrvu vlada. Čini mi se da nikada nisam brže ušao u reset mod kada ne znam koji je dan i koji je datum.
I kakva bi to poseta Grčkoj bila da nema i malo mitologije. Legenda kaže da su nimfe Kiklade naljutile boga mora Posejdona pa ih je on za kaznu sve pretvorio u ostrva. Prvi stanovnik jednog od njih zvao se Kimolos koji se oženio Posejdonovom ćerkom i po njemu je ostrvo dobilo ime. Rimljani su ga nazivali „srebrnim“ ostrvom, a i na grčkom kimolia znači kreda. Kako je ostrvo vulkanskog porekla karakteristične su bele stene bogate raznim mineralima.
Jedino ozbiljno naseljeno mesto čak nema ni ime već se jednostavno zove Chorio ili selo. Kao što je karakteristično za Kiklade glavno mesto se nalazi u brdu i izgrađeno je kao lavirint uskih ulica jer su napadi osvajača ili gusara bili česti pa je odbrana ovako bila lakša. Sa značajnijom pojavom turizma razvija se i selo Psathi u kome je luka i ova dva mesta su sada skoro spojena. Oko plaža postoje grupe kuća ali u njima neko boravi samo leti. I domaćin apartmana koje sam iznajmio na ostrvu živi samo leti a preko zime je u Pireju.
Na slikama ulice deluju potpuno prazno što je posledica da sam ih slikao ujutru kada krenem do pekare i prodavnice. Ali i po večernjim slikama shvatićete da na ovom ostrvu gužve i nervoze nema. Zapravo kada ode poslednji trajekt sa ostrva (u septembru je to bilo u 19:30) imate osećaj kao da ste došli kod rođaka u selo. Iako u selu nema Lidla i drugih velikih supermarketa to ne znači da će vam nešto nedostajati. Postoji nekoliko dobro snabdevenih marketa koji su meni bili najinteresantniji jer u njima rade seniori 60+ godina. Rafovi kakvih se sećam kada sam kao dete letovao, pult kase oblepljen slikama dece i unuka, računanje u glavi i onda vam cifru napiše na papiru. Ali žive u kući pored i nije problem da otvore prodavnicu i van radnog vremena, jednog jutra sam ih zatekao kako piju kafu na klupi ispred marketa i morao sam da se poslužim biskvitima. Gledao se basket i prisećali su se Galisa i Janakisa ali su obe reprezentacije brzo ispale pa to više nije bila tema. Uglavnom navijaju za Olimpijakos i asocijacija na Srbiju bila je Crvena Zvezda. Postoje i dve pekare, jedna mesara, jedna prodavnica meda i začina, jedna poslastičarnica. Naravno i nekoliko restorana i par kafića. Sve radi dvokratno. Deca se čuju ujutru kada idu u školu i uveče na igralištu. U restoranima ima dnevnih jela i sveže ribe i van toga možete dobiti eventualno neku pastu ili gril. Girosa nema, samo suvlaki. Čak postoje i dva muzeja.
Najstariji deo sela je Kastro, tvrđava, unutar koje su se do kraja 19 veka nalazile sve kuće. Sam Kastro se sastoji iz dva bloka koja su povezana lučnim vratima, portarama. Tokom šetnji kroz selo primetio sam veliki broj razrušenih i napuštenih kuća što nije ni čudno jer su stanovnici uglavnom penzioneri. Sa većim prilivom turista sređuju se stare i grade nove kuće.
Sve što sam pitao ili tražio sam dobio, ali na primer u apartmanu nisam zatekao vodu, sok, pivo i nešto za pojesti nakon puta što je bilo pravilo na svim drugim ostrvima. Apartman je bio potpuno opremljen sa velikom terasom, nameštaj i kupatilo ne baš najmoderniji ali nekako u skladu sa ostrvom.
Na ostrvu je razvijen volonterski rad i na više mesta postoje biblioteke za koje ne treba članska karta. Knjige možete pozajmiti, čitati, možete ih vratiti ili poneti sa sobom. Nije bilo knjiga na srpskom pa je jedna ostala za nekog budućeg putnika. Ulice su obeležene raznobojnim kornjačama i postoje mape koje vam govore da ako hoćete da stignete do Kastra pratiti na primer ljubičastu kornjaču, do bus i taksi stanice zelenu itd. Zapravo ne sećam se tačno koja boja vodi do koje tačke ali princip je takav.
Neki od lokalnih specijaliteta Kimolosa mogu se pronaći u pekarama. Jedno je ledenia – pica sa lukom, sušenim paradajzom i maslinovima uljem koja se meni lično nije dopala. Drugo je tirenia – testo složeno kao koverat i napunjeno mekim sirom koji se proizvodi na ostrvu.