Delos je malo ostrvo u grupaciji Kiklada, najbliže Mikonosu i administrativno mu pripada. Ostrvo je dugačko 5 km i široko svega 1,3 km, po poslednjem popisu na njemu živi 14 stanovnika i iskreno je to danas samo gomila kamenja na golom ostrvu. Ipak nekada je Delos bio pre svega važno i veoma poštovano svetilište i značajna trgovačka luka.
Nijedna priča o Grčkoj ne može da počne a da se ne vratimo u vreme mitova i legendi.
Sve je počelo kada je Hera saznala da je ljubavnica njenog supruga Zevsa Leto zatrudnela. Hera, poznata po svojoj ljubomori, zabranila je bilo kojoj zemlji da prihvati Leto. Vreme za porođaj se približavalo i Leto je bila sve zabrinutija sve dok se Zevs nije obratio svom bratu Posejdonu, bogu mora, za pomoć. Iz ničega Posejdon je stvorio malo ostrvo i nazivao ga Delos, koji na drevnom grčkom znači "pojava" ili "svetlost". Leto je stigla na ostrvo i rodila blizance. Prvo je rođena Artemida, boginja lova, koja je potom pomogla svojoj majci tokom rođenja boga sunca Apolona. Nakon njegovog rođenja na ostrvu se pojavilo zelenilo i potekli su bujni potoci.
Ostrvo je kao svetilište jedno vreme bilo vrlo važno, dobro naseljeno i bogato. Utvrđeno je da je oko 90. godine pre nove ere imalo oko 30 hiljada stanovnika. Imena sa nadgrobnih spomenika potvrđuju da je većina stanovništva bila iz Atine ili Rima, ali da je istovremeno Delos bio popularan u čitavom Mediteranu, te su se tu doseljavali i dolazili ljudi iz zapadne Grčke i Makedonije, iz Italije, sa Peloponeza, iz Trakije iz Male Azije, sa Kipra, Krita, ali i udaljenijih mesta – Kapadokije, Sirije, Fenikije, Palestine, Libije, Egipta. U ta davna vremena, svi ovi ljudi, uprkos razlikama, uspevali su da na Delosu održe jedno miroljubivo društvo. Govorili su i pisali grčki, prihvatili su grčki način življenja, gradili su grčke hramove u kojima su sasvim slobodno mogli da poštuju ona božanstva koja su obožavali u svojim domovinama. Ostrvljani su se udruživali u radu i uživali u zajedničkom životu, deca su se igrala i školovala zajedno, u istoj školi. Zato je Delos bio i centar Delskog saveza, a Apolonov hram je bio riznica i trezor. Kult Apolona je bio toliko poštovan da su na ostrvu mogli da žive ljudi ali se na ostrvu niko nije mogao roditi ili umreti. Kasnije je ostrvo razrušeno i opljačkano a sa pojavom hrišćanstva palo je u zaborav, sve do 1873. godine kada su francuski arheolozi počeli iskopavanja. Od 1990. godine pod zaštitom je Uneska.
Na ostrvo se može doći organizovanim turama sa Mikonosa (15-ak minuta brodom) ili sa obližnjih ostrva. Ja sam ga obišao kao deo izleta na Mikonos. Cena karte za ulazak na lokalitet je 12e. Iskreno iskopavanja i restauracija je započela kasno i nema baš mnogo očuvanih hramova i kuća, ali se može sagledati veličina tog prostora. U okviru muzejske zgrade postoji kafić i toaleti. Obavezno je poneti vodu, udobnu obuću (klizavo kamenje pa papuče nisu najbolje rešenje) i zaštitu od sunca jer će te par sati biti na suncu bez hladovine. Dodatno se može angažovati kustos na lokalitetu za privatan / grupni obilazak.
Severno od hrama Apolona je često fotografisana Terasa lavova. Nalazi se preko puta suvog jezera, gde legenda kaže da se rodio Apolon. Ove ponosne mermerne zveri (prvobitno ih je bilo 16) bile su poklon stanovnika Naksosa iz 7. veka pne kao čuvari svetog područja. Danas se originalni lavovi (mislim da ih je 6) nalaze u muzeju dok su na otvorenom replike.
Muzej ima zanimljivu postavku figura i nadgrobnih spomenika, raspoređenih u nekoliko prostorija.
Sve u svemu zanimljiv izlet, ali nećete videti nešto spektakularno. Mene je ubedio radnik u agenciji da treba da vidim lokalitet i da je on značajan za razumevanje zašto je na Kikladima toliko poštovan bog Apolon. I drugi argument mu je bio da ako odaberem samo Mikonos neću imati vremena i za kupanje i za šetnju / slikanje, a da će mi bez kupanja možda biti mnogo vremena na Mikonosu i da je ovo dobar odnos.