Dok se jos neko ne oglasi, da ispricam jos nesto!
(jer, "Jednom sam hteo da umrem od gladi, a nikom nisam hteo da kazeeeeem!")
Davne, davneeee 1973. godine, negde krajem proleca...znam da je bilo pred kraj skolske godine... decak iz cetvrtog i ja iz treceg razreda OOS "Vladislav Ribnikar" (tada "Slobodan Princip- Seljo") bejasmo izabrani da, u ime beogradskih pionira, docekamo na aerodromu "Surcin"(valjda) iranskog saha Rezu Pahlavija i njegovu prelepu suprugu Farah Dibu...
Farah Diba
Dugo sam mislila da je to najlepsa zena na svetu! Naravno, njihovi domacini su bili Drug Tito i njegova supruga Jovanka Broz, a mi- malisani, koji smo "predano ucili francuski jezik" od prvog razreda osnovne skole, jer smo bili "eksperimenatalna skola", bili smo tu da gostima pozelimo "dobar dan i srecan put", na francuskom, da se izljubimo i predamo im cvece...sada, kada vratim film, secam se da uopste nisam imala tremu, jer u tom trenutku nisam imala pojma ni sta znaci, stvarno, car i carica,
ni ko su, u stvari, ti neki uvazeni gosti...vecu "frku" sam imala od Druga Tita i Jovanke!
...secam se da smo nas dvoje bili izabrani medju najboljim djacima nizih razreda, da je decak nosio teget odelo i belu kosulju, titovku i pionirsku maramu (ime sam mu zaboravila, ali secam se lika), a ja sam bila mala devojcica u beloj kosulji, teget plisiranoj suknjici, belim dokolenicama, sa pionirskom maramom, kikicama i crvenim velikim masnama u kosi!
...ujutro smo dosli u skolu, ne secam se gde su bili djaci...mozda je trebalo da stoje pored puta i masu...skola je bila prazna, samo su "neke ozbiljne cike u odelima" dosle po nas, stavile nas u limuzinu i odvezle nas pred Skupstinu grada (nekadasnji Stari dvor)...
...."sef Protokola Vasic" (toga se secam dobro!), otvorio mi je vrata limuzine i samo sam "ispala" na crveni tepih...poveli su nas u zgradu Skupstine...secam se ogromne slike Djordja Andrejevica-Kuna na zidu (spram mene male, izgledala je "velika k'o kuca"!), ogromnih nekih hodnika i prostorija...sta smo tu cekali- ne znam...dobili smo instrukcije sta i kome treba da damo...tu sad imam "rupu u pamcenju"...sve mi se nekako u misli "doziva" batajnicki drum, ali nisam sigurna koji aerodrom je bio u pitanju...kao da "promice drvece" duz puta dok se vozimo ka aerodromu...zato me buni...
Uglavnom, sada smo vec na pisti...opet su tu tepisi...ne znam gde su, u mojoj glavi i stvarnosti, muski delovi delegacija, vidim ispred sebe Farah Dibu i Jovanku Broz...Farah Diba je mlada, visoka, vitka lepotica sa turbanom na glavi i duuugackim vratom, kao zirafa! Cini mi se da je bila u necem svetlo-plavom...Treba da joj kazem "Bonjour et bon voyage!", predam joj cvece i poljubim je...decak treba da preda cvece Jovanki Broz...i ne secam se sta treba da kaze...prilazim iranskoj carici, pruzam rucicu, ona se saginje, ali ne dovoljno da bih dohvatila njen obraz...tako je poljubim u taj vitki, dugacki vrat!!
Ok...njoj to bude simpaticno...nesto prokomentarise sa Jovankom...i, u tom trenutku, Jovanka se okrece ka meni i pita me: "Je li, a kako se ti zoves?"
Tu me uhvati totalni "zbun" i ja upitah: "Ko, je l' ja?"
Do danasnjeg dana smatram to jednim od svojih najvecih blamova!
Elem, ovu pricu zna nas drugar Bojko...i pokusavali smo zajedno da smislimo kako da udjem u trag bilo kakvoj slici sa tog ispracaja...nikakvu sliku nisam dobila, a bas bih volela da je imam!
Ako neko ima ideju kako bih mogla da dodjem do te foto-arhive, a sigurno postoji, molim da mi pomogne!
I dalje mislim da je ova zena prelepa!