Prva lokacija koju sam obišao je i vodopad Bigar. Zanimljivo je da se trećina ukupnog broja vodopada u Srbiji nalazi se na Staroj planini. Na vodopadu Bigar, voda se preliva preko lakog rupičastog kamena (bigra), po kome je i dobio ime. Voda sa ovog vodopada se može koristit za piće. Bigar je do nedavno bio malo poznat široj javnosti. Iznad vodopada, sakrivena u gustom rastinju, nalaze se mala krečnjačka jezerca neobične plavo-zelene boje. Do njih se može doći kada se ispred vodopada skrene desno na zemljani put prema manastiru ili ako se od vodopada peške krene uzvodno uređenom pešačkom i biciklističkom stazom. Na mestu, koje narod ovog kraja zove "ludo vrelo", ispod kaskadnih jezera, nekada je žito mlelo dvanaest vodenica.
Ispred vodopada postoji mali uređen parking, nekoliko tezgica koje prodaju domaće proizvode (zimnicu, kačkavalj, rakiju) i magnete. Ljubazni prodavac nas je uputio i ka kaskadnim jezerima ali nas je po dogovoru čekao vlasnik apartmana u Pirotu pa je to ostalo za neki sledeći put.
Prvi utisak o apartmanu je da su skuplji i slabije opremljeni nego apartmani u kojima sam boravio u Subotici ili Nišu. Ali i da su popunjeni skoro tokom cele sezone, prethodnih godina pretežno bugarskim gostima, a u ovim korona godinama našim turistima. Kako su se praznici završavali dobio sam mogućnost da ostanem duže u apartmanu i da obilazak Stare planine podelim u dva polu-dana.
Vodopad Tupavica jedan je od najuslikanijih vodopada na Staroj planini. Posebno je lep u proleće i kasnu jesen, kada je i velika količina vode koja se sliva sa okolnih vrhova. U toku zime, dešava se da se vodopad zaledi, kao i ostali vodopadi na Staroj planini što je verovatno sjajan prizor. Visine je oko 15 metаrа i nаlаzi se u neposrednoj blizini selа Dojkinci. Od poslednjeg objekta u selu, planinarskog doma, udaljen je 4,5 km. Put do vodopada šumskim putem obeležen je pešačkom signalizacijom, bez većih uspona i nije potrebna neka velika fizička kondicija. Verovatno se autom može doći i bliže vodopadu posebno u letnjim sušnijim mesecima, sada je bilo deonica sa rupama ispunjenim vodom i potoka koji presecaju put.
Naravno da je bilo posetilaca i sam dolazak do podnožja vodopada je uskom stazicom tako da nije baš lako da se slikate tako da budete sami u kadru. Postoje nekoliko venjaka sa klupama tako da se može napraviti i piknik.
Iako ima sve više turista sela su i dalje autentična, tek na nekoliko kuća ima natpisa da se izdaju sobe ili prodaju domaći proizvodi. Stara planina je nekada bila poznata po velikim stadima ovaca, a danas ih ima mnogo manje.
Pećinska crkva Svetih Petra i Pavla se nalazi pored sela Rsovci, smeštena u kameniti deo brda Kalik. Crkva je podignuta u 13. veku. Smatra se da je ova neobična crkva sagrađena i oslikana od strane isposnika koji su u ove krajeve došli iz Sinaja. Ova crkva je jedinstvena po freski kakva ne postoji u Hrišćanskom svetu. Na severnom zidu ovog svetilišta nalazi se freska Isusa Hrista, jedinstvena u hrišćanstvu, poznatija i pod imenom Isus Mladenac. Zanimljivo je to što na njoj Isus oslikan kao mlad i ćelav zbog čega je poznata i pod imenom „ćelavi Isus“. Dodatno je obučen u plašt koji liči na budističke monahe i ima podignuta tri prsta.
Koliko turizam može da menja neke stvari pokazuje i ova crkva, do pre desetak godina bila je zapuštena i nepristupačna. Na inicijativu građana i udruženja izgrađeno je stepenište, prilagođeno za starije ljude, zasađeno drveće, za najmlađe su postavljene ljuljaške i klackalice, a izgrađen je i senik sa stolovima i klupama, čak i toalet.
Brdo Kalik u kome se nalazi ova crkva puno je otvora i pećina. U nekima od njih gnezde se divlji golubovi, a po Visočkim selima pronosi se legenda da je u jednoj od mnogobrojnih pećina pohranjeno blago. Bugari govore o bogatstvu popa Martina, a naše legende se vezuju za Vojvodu Martina, koji je novac sakupljao za otkup svoje mlade žene, koju su oteli hajduci.
Rosomački lonci je jedan od naziva za kanjon Rosomače. Rosomača pravi neobičan kanjon slojevitih ivica, u kome se nalazi više proširenja sa virovima koja podsećaju na kotlove ili lonce, po čemu je kanjon i dobio ime. Kanjon se još naziva i Rosomačko grlo ili Slavinjsko grlo.
Dugačak oko 500 metara, širok ne više od 5m (ponegde i manje od 1m) i uz to relativno male dubine od samo par desetina metara, ovaj kanjon definitivno ne spada u one koji se ističu svojim dimenzijama. Ali je lepo za videti i slikati, a u letnjim mesecima se kanjonom može i preći iako temperature vode nikada nije iznad 15 stepeni. Ispred samog lokaliteta nalazi se proširenje sa starom vodenicom i klupama.
Do Rosomačkih lonaca se stiže iz sela Slavinje, postoji dobro obeležena tabla i proširenje za parkiranje par automobile. Od tog mesta lokalitet je udaljen oko 1,5 km i ovo je definitivno bila šetnja u kojoj sam najviše uživao. Staza je dobro obeležena i ne postoji opanost da ćete se izgubiti.
Vidikovac Kozji kamen nalazi se na 1.180 metar nadmorske visine, pruža se neverovatan i nezaboravan pogled na Zavojsko jezero, Srednji Visok i meandar reke Visočice. Na oko 18 km od Pirota, na putu za Rsovce postoji tabla sa oznakom planinarske staze, a verovatno će biti i već parkiranih automobile. Staza je dugačka oko 3,6km i svakako je najzahtevnija kojom sam prošao ovoga puta. Postoji nekoliko uspona i nizbrdica, hodanja preko kamenja (nije čudno ni što se zove kozji kamen zar ne) i potrebno je oko sat vremena. Ali nije ništa strašno i na stazi smo sretali i dosta porodica sa malom decom, a čak i jednu gospođu koja je krenula biciklom.
Pogled se pruža na celo Zavojsko jezero, kao i meandre Visočice na mestu gde se uliva u jezero, pored sela Pakleštica. Na samom vidikovcu postoji nekoliko klupa a livade na putu su idealne za predah.
Verovatno u selima postoji neka prodavnica mada ih ja nisam primetio tako da nije loše da sve ponesete sa sobom. U selu Vrelo postoji lep restoran, a čitao sam da je tamo i najbolje iznajmiti smeštaj odnosno da su u ovom kraju najdalje otišli u razvoju seoskog turizma.
Na levoj obali reke Jerme, nedaleko od sela Poganovo, nalazi se manastir posvećen svetom Jovanu Bogoslovu. Narodna tradicija postanak ovog manastira vezuje za svetog cara Konstantina i njegovu majku Jelenu. Po tom predanju manastir je nastao 1130-te godine. Međutim novija konzervatorska istraživanja ukazuju da je verovatnije manastir podignut 1395. godine, kao zadužbina srpskog plemića Konstantina Dejanovića Dragaša i njegove supruge Jelene. Konstantin Dejanović bio je sestrić cara Dušana i velmoža koji je upravljao delovima današnje Makedonije, jugoistočne Srbije i jugozapadne Bugarske.
Manastir je posedovao izuzetnu dvostranu ikonu sa predstavom čuda u Latomskom manastiru sa jedne strane i likovima svetog Jovana Bogoslova i Presvete Bogorodice sa druge. Ova ikona je nastala krajem XIV veka i bila je dar vizantijske carice Jelene, u znak sećanja na oca Konstantina. Ova ikona je zajedno sa ikonostasom velike umetničke vrednosti, koji potiče iz 1622. godine ukraden od strane bugarske okupatorske vojske i odnešen u Sofiju. Danas se čuva u nacionalnom muzeju u Sofiji.
Zbog same lokacije manastira i teške pristupačnosti, manastir nikada nije rušen i pustošen. Do 1927. godine, nije postojao ni jedan prohodni put do manastira, jer je kanjon reke Jerme u potpunosti bio neprohodan.
Razlog što sam posetio ovaj manastir je jer moja porodica slavi svetog Jovana Bogoslova, a manastir je poznat i po melemima koje proizvode monasi i postoji prodavnica sa dosta proizvoda na bazi meda i trava, kao i vino i kačkavalj.