Fotka koju imam (izviđačka) je ova:
Carica (kneginja) Milica je jedna od retkih zapisanih jakih žena u našoj istoriji, ne mogu da ne pišem o njoj.
A imajući u vidu da je Kruševac grad u kome je stolovala, eto mi idealne prilike.
Ovaj spomenik je, verovali ili ne, postavljen (tek) na Vidovdan prošle, 2018. godine, na sveže uređenom Trgu despota Stefana. Delo je vajara Zorana Ivanovića, a gradu ga je poklonio Klub kruševačkih privrednika.
Šta kažu knjige o njoj?
Kneginja Milica Hrebeljanović, rođena Nemanjić (ili Prepodobna Evgenija, rođena je oko 1335, a preminula 11. novembra 1405. u manastiru Ljubostinja – ''Љубве-стан") je bila vladarka Srbije, žena srpskog kneza Lazara, srednjevekovna spisateljica i pravoslavna svetiteljka.
Poreklom je iz vladarske porodice Nemanjića. Njen otac je čuveni vojvoda toplički i polimski Vratko, u narodnoj tradiciji poznat kao Jug Bogdan (da, i devet Jugovića su po predanju bili njena rođena braća). Vratko je bio praunuk Nemanjinog sina Vukana i unuk Vukanovog sina Dimitrija u monaštvu Davida. David je sazidao manastir Davidovicu i praznuje se kao svetitelj u Srpskoj pravoslavnoj crkvi 7. oktobra.
U “Žitiju kneza Lazara” iz 1392. godine, za kneginju Milicu se kaže: “Beše roda svetla i slavna i, naročito, od carskog nekog korena, plemena svetog Simeuna Nemanje, prvog gospodina Srbima”.
Od roditelja je dobila osnovne hrišćanske pouke koje će tokom celog života ispunjavati, a i pismenosti se naučila na dvoru svojih roditelja.
Bila je, kako ističe njen biograf, “svakim vrlinama ukrašena, milostiva, štedra, tiha i svakom dobrom naravi ispunjena”.
Kao rođaka cara Dušana, boravila je često na njegovom dvoru, gde su je car Dušan i carica Jelena bliže upoznali, i uz saglasnost njenih roditelja, nepoznate godine, doveli je na carski dvor.
Tu se upoznala i zavolela sa Lazarom Hrebeljanovićem, tada na službi u carskom dvoru, i za njega se i udala, 1353. godine, uz blagoslov cara Dušana i carice Jelene.
Sa Lazarom je rodila pet kćeri: Maru, Draganu, Jelu - Jelenu, Teodoru i Oliveru i tri sina: Stefana, Vuka i Dobrivoja (koji umire još kao dete). Posle smrti cara Uroša Lazar postaje knez Raške sa prestonicom u Kruševcu.
Kad joj je muž 1389. poginuo u Kosovskoj bici, Milica je upravljala narodom i državom, jer su joj sinovi bili još deca. To su za državu bila teška vremena.
Evo šta o njoj piše njen savremenik, Konstantin Filosof: „A dostoslavna i veoma mudra Milica, koja prevazilažaše mnoge izabrane matere, ostavši sama, beše, kao što veli Solomon, mužastvena žena i imađaše sve vrline. To o njoj znaju svi oko nje, koji su pocrpli milostinje iz njezine ruke i još mnoga druga dobra. Ona, primivši na sebe tako veliku vlast, znala je i svetske stvari, u kojima je teško snaći se. Po lepoti i dobroti svojoj ona ne beše samo žena, nego i Odisej mudri u mnogim savetima“.
Po legendi, predstavnici turskog dvora su na Bagdali razapeli svoje šatore, čekajući da kneginja Milica odluči da li će poslati svoju najmlađu kćer Oliveru u Carigrad, jer je sultan Bajazit (najstariji sin sultana Murata, koga je Miloš Obilić ubio na Kosovu), želeo da je uzme u svoj harem.
Kneginja Milica, u dilemi između dostojanstva porodice i sudbine zemlje, posle dugog većanja sa Patrijarhom srpskim, odlučuje se da narod bar za izvesno vreme poštedi novih opasnosti i teška srca pristaje da Oliveru uda za Bajazita, „za izbavljenje svoga otačastva, kao po Bogu posrednica, poput one drevne Jestire“.
Uslov za pristanak je bio da Olivera zadrži svoju hrišćansku veru, kako bi sačuvala dušu. Takođe postoji i verovanje da je Milica lično Oliveri pre polaska podvezala jajnike, kako se ne bi moglo desiti da ostane trudna...
Narodno predanje kaže da je posle Kosova Oliverin odlazak bio najtragičniji dan u Srbiji, i da ju je čitav narod suzama ispratio na put u Jedrene, gde je predata sultanu.
Olivera se takođe pokazala dostojnim izdankom svoje porodice, i imala je znatan uticaj na Bajazitovom dvoru, stečen skromnošću i mudrošću...
Kada je Miličin stariji sin Stefan odrastao, postao je vladar Srbije. Tada je mogla da napusti državne poslove. Otišla je sa svojom rođakom monahinjom Jefimijom (bivša srpska despotica, supruga despota Jovana Uglješe) u manastir Ljubostinju, svoju zadužbinu. U njemu se zamonašila i dobila ime Evgenija. U manastiru Ljubostinji provela je svoje poslednje dane, tu je preminula 11. novembra 1405. godine, i tu je i sahranjena.
Srpska pravoslavna crkva je proslavlja kao svetiteljku 19. jula po crkvenom kalendaru ili 1. avgusta po novom kalendaru. Istog dana proslavlja se i njen sin despot Stefan Lazarević.
Ne znam da li sam vam nekad već kazala, ali Srpkinje su definitivno po karakteru Amazonke. Nema toga što će da nas slomi, i nema toga u čemu se nećemo snaći. Onda kad moramo