Ćele kula
Znamo za ovo mesto. Sigurna sam da smo svi bar jednom bili na ekskurziji, koja je u programu imala i dolazak ovde. A opet... Utisak koji ostavlja sada, na nas ovako odrasle, možda je čak i snažniji. Priča koju znate, a koju svakako vredi pričati uvek iznova, glasi ovako:
Nakon Čegarske bitke, već pomenuti turski zapovednik Huršid-paša imao je ideju kako da jednim potezom postigne dve stvari: da se pred sultanom Mehmedom II dokaže kao uspešan vojskovođa, a i da utera strah u kosti pobunjene raje na takav način da im više nikad ne padne na pamet da se ikako bune, a kamoli drznu da podižu nekakve ustanke...
Uradio je sledeće – naredio je da se izginulim Srbima poseku glave, da se kože sa njih oderu, napune slamom i pamukom i pošalju sultanu u Stambol. A te glave, buntovne i nepokorne, naredio je da se uzidaju u kulu kvadratne osnove, koja je na kraju bila 4,5 metra visoka, sa svake strane je bilo po 14 redova sa po 17 uzidanih lobanja, što daje ukupan broj od 952 ljudske lobanje, čije su prazne očne duplje zurile na sve četiri strane kao opomena svakome da obori pogled i ćuteći trpi bez nade u spas...
Kula je podignuta na mestu nadomak grada, pažljivo odabranom, ukraj carskog druma za Stambol, na odmorištu ispred grada gde su svi putnici zastajkivali kod česme i pojilišta... Ovako odabrano mesto je garantovalo da će veliki broj ljudi (na prvom mestu trgovaca i putnika) videti ovu kulu, i da će, užasnuti ovim prizorom, širiti glas o turskoj sili i okrutnosti svuda gde nakon toga kroče. Ovakve priče bi sigurno uplašile običan normalan narod u toj meri da odustane od svake pomisli na dalji otpor, zar ne?
Međutim, ispostavilo se da je ova odluka ipak bila pogrešna, jer iz sveg tog bola i užasa ovaj narod uopšte nije reagovao na takav očekivani način. Možda što nije sasvim normalan, ili samo zato što nije običan... U svakom slučaju, Prvi srpski ustanak ugušen je 1813. godine, već sledeće je izbila Hadži-Prodanova buna, a godinu dana kasnije i Drugi srpski ustanak, no, to su već neke nove priče, o kojima sad nećemo govoriti.
Odmah nakon izgradnje kule, a i godinama posle, okolni narod je noću dolazio i skidao te kosti sa kule, kako bi ih dostojno sahranio. Nije ni bilo bitno što svoju braću i očeve nisu mogli prepoznati, svaki od tih junaka je bio i otac i brat i sin ovog naroda. Kosti koje su bile uzidane tvrdo ipak nisu mogli tako lako uzeti, a iz poštovanja nisu želeli da ih oštete, oskrnave, pa su ih ostavili tu. Deo ih je i stradao od izloženosti vremenskim uslovima, tako da ih sada ima 58.
Do oslobođenja Niša od Turaka (1878. godine) kula je bila otvorena, kao što rekoh - izložena zubu vremena i nevremena. Nakon oslobođenja, iste godine je ograđena i natkrivena. Zatim je, novcem prikupljenim dobrovoljnim prilozima naroda čitave Srbije, 1892. godine nad njom podignuta kapela koja i danas stoji, da čuva ovaj jedinstveni spomenik za decu koja će tek doći.
Bilo mi je drago da vidim da je donji deo zidova kule zaštićen staklom, a i da postoji zvanični vodič koji posetiocima može da ispriča sve ono što treba reći. Gostima se govori i na engleskom jeziku. Ulaznica košta 200 dinara, radno vreme subotom je do 15h. Van radnog vremena ovog turističkog objekta ne treba dolaziti, jer ćete naći zaključana vrata. Ovo je ipak jedna od naših svetinja, i dobro je što je čuvamo...
Razlog zašto se Prvi srpski ustanak često naziva i "revolucijom" je činjenica da su na oslobođenoj teritoriji ukinuti feudalni odnosi, a srpski seljak je postao vlasnik svoje zemlje. Ponosan i slobodan. Svoj na svome. Čisto da se zna, jedino je Francuska pre Srbije ukinula feudalizam. Kada je 1835. godine izglasan Sretenjski ustav, za ondašnje vreme bio je toliko liberalan i demokratičan da je Austrija (u dogovoru sa ostalim silama) zahtevala njegovo hitno ukidanje, a ruski ambasador ga je čak nazvao "francuskim rasadom u balkanskoj šumi". Da se podsetimo malo o tome ko je u Evropi slobodarska avangarda... Nego, i ovo su neke druge priče...
|